MI SMO MI, ONI SU ONI

Uslikan tekst iz Dnevnog avaza. Pišu o sandžačkom muftiji. Odem kupim Dnevni avaz da vidim šta piše, kad ono uh, Bogami, piše svašta. Razmišljam hajd nek piše, o muftiji se svakako piše sve i svašta proteklih godina, od ekstremno negativnog do totalno pozitivnog,  ali što to pišu u dnevnom listu, ovo mi je više za nekakvog (ne) ozbiljnog tabloida, ono tipa Skandal, Express, Sv(ij)et i tako to. Razbibriga po kafićima, frizerskima salonima i kladionicama.

Tekst je potpisala neka novinarka, skoro pa nepoznata. Na putu iz Tešnja prema Sarajevu, jer sam nekako oko pola devet već krenuo prema bh prijestolnici, samnom u društvu su dvojica starijih prijatelja, moglo bi se reći vrsnih intelektualaca. Razgovaramo i o ovom tekstu, o Avazu, Sandžaku i Muftiji.

Kaže jedan od njih da originalnost čovjeka, njegova posebnost,  naročito se otkriva i dolazi do izražaja u krizama, trenutcima poteškoće, neprijatnosti, u trenutcima srdžbe, napada, afekta, u momentima ispoljavanja nečije gluposti, bezobrazluka, neznanja i slično.

Obično se očekuje od ljudi da budu onakvi kakvi se opisuju u knjigama, idealni, a mi bošnjaci, koji imamo i nosimo ružna iskustva iz bliske nam prošlosti, od osoba koji su imenom i prezimenom muslimani i bošnjaci, onda još više očekujemo tu IDEALNOST. Međutim, nažalost stvari nisu uvijek tako lahke niti tako jednostavne. Ako je neko musliman i Bošnjak to ne znači po automatizmu da je on savršen i bezgriješan. Ne, nikad nije ni značilo to tako, ali je opet i musliman i Bošnjak.

U današnjem vremenu, kada imamo i previše raznih medija, printanih i elektronskih, svjedoci smo da imamo i čitav niz naručenih i serviranih laži, tekstova i novinskih članaka, imamo jednu ekspanziju uvreda i besmislica i to je dokaz nezdravih ili poluzdravih uvjerenja, skrivenih kompleksa i strahova, lažnih pretpostavki i predrasuda koje  “njih” ali i “nas” najviše ograničavaju.

Kakav treba biti naš odnos prema onima koji nas direktno uvrijedi, koji direktno svoje slabosti pokazuju prema nama?

Kaže jedna latinska poslovica: “Aquila non capit muscas. – Orao ne lovi muhe”.

Da ne bilo zabune pod orlom naravno da mislim na sandžačkog muftiju, a pod muhama neka se pronađu.

Svi mi na neki način imamo i činimo te iste slabosti, nekad i negdje svjesno, nekad i negdje nesvjesno.

Negdje sam čitao/slušao da je jedan učitelj rekao slijedeće: “šutnju sam naučio od pričalica, toleranciju sam naučio od netolerantnih, ljubaznost sam naučio od neljubaznih, čudno je, ali moram reći da sam im zahvalan, jer su i oni nesvjesno bili moji učitelji”.

Zahvalimo im se, našim  prijateljima, “prijateljima” i “neprijateljima” tako što nećemo reagovati na način kako oni to očekuju i kako bi to željeli,  na njihove nesmotrene postupke, na njihove uvrijedljive tekstove, na njihove namjerne ili ne namjerne podvale i laži.

Dakle, ne smijemo se sa njima poistovjetiti, ne smijemo reći: “vratiti ću ja (vratiti ćemo mi) njima kad tad”, nego ćemo moliti Boga dragog da i njih uputi na pravi put, da im ukaže na njihove greške, namjerne ili ne namjerne i slučajne.

Ne trebamo biti osobe bez svog stava, bez stava na način da kažemo ili radimo  tako da ako nama neko učini dobro djelo i mi ćemo njemu učiniti-vratiti dobro djelo, ako nama neko učini loše djelo i mi ćemo njemu učiniti-vratiti lošim.

Ne, ako nama neko uradi dobro i mi njemu ćemo uraditi dobro, ako nama neko uradi loše mi ćemo njemu opet uraditi ili vratiti dobrim. Zašto? Naš stav treba da je drugačiji stav, a to je da su oni ONI, a mi smo MI, a u ovom slučaju i oni su MI jer su BOŠNJACI. Mi se ipak u ovakvim stvarima nećemo sa njima poistovjećivati.

Ovakvi tekstovi, ovakvi članci i priče, trebaju i moraju biti dodatni  motiv i snaga da se još više rade dobre stvari, dobra djela, da se bolje razumijemo, da pomažemo jedni druge, da se nastavi na putu jačanje samosvijesti bošnjačkog naroda ali i na putu jačanja međusobnog jedinstva, kao i da se nastavi na putu jačanje bošnjačkih institucija.

Za kraj dvije latinske izreke: “Verum est, summus hominorum. – Istina je, samo smo ljudi” ;

“Quidquid agis, prudenter agas et respice finem. – Sve što radiš, radi pažljivo i misli na kraj”.