Hafiz

“ Onaj koji zna kada se treba boriti, a kada se ne treba boriti, će biti pobjednik..”

Sun Tzu

 

Povod za ovaj tekst je godišnjica preseljenja rahmetli Muhameda Članjka. Uz to ću pisati o još petorici, meni dragih, a veoma hrabrih i značajnih osoba. Svi su vezani za Radušu (Muhamed, Kemal, Atif, Abaz, Mehmed, Senad), i svi su bili vezani za odbranu Bosne i Hercegovine. Uz to su mi neki osobno bili komandiri (Abaz, Atif) ili komandanti (Atif, Kemal), a Mehemed moj drug iz školskih klupa.

 

Muhamed Članjak

Osam godina punih (05.12.2005.) od kada je na bolji svijet preselio hafiz Muhamed Dr. Članjak. Muhameda sam upoznao kao ljekara mog rahmetli abe Mehe, a onda i moje rahmetli majke Nure, poslije kao hafiza i kao Predsjednika Skupštine Općine Tešanj. Kao ljekar je bio omiljen među pacijentima. O njemu se pričalo veoma lijepo među ljudima, a pacijenti su rado htjeli na pregled kod Muhameda. Nije bilo dijagnostike, pa su Muhamedovo iskustvo i osjećaj uveliko zamijenjivali današnje CT aparate, magnetne rezonance i druge novije uređaje. I ja sam ga veoma poštovao kao ljekara i hafiza. Ne mogu govoriti kako je radio kao Predsjednik Skupštine Općine, jer u to vrijeme nisam bio blizu javnoj upravi.

Muhamed je nakon prvih višestranačkih izbora, na prijedlog SDA, izabran na funkciju Predsjednika Skupštine Općine Tešanj gdje dočekuje ratno stanje. Nakon nepunih pedeset godina jednopartijske komunističke (ateističke) vlasti, na čelu Općine dolazi hafiz. Mnogi neupućeni će reći: kako je to moguće? Ironija društvenih odnosa!

Okolnosti su bile izuzetno složene i neizvjesne. Nije bilo nimalo lako. Trebalo je donositi teške odluke koje su se ticale cijele zajednice. Kažu da je bio strpljiv i smiren pregovarač. Neki su smatrali da je previše blag i popustljiv, da su zbog nekih pregovora izgubljene neke važne kote prema Tesliću (Omerovo guvno), a drugi da je upravo ta pregovaračka taktika donijela nešto više vremena za bolju pripremu odbrane. Građani (bez obzira na vjersku, nacionalnu i političku pripadnost) su se imali kome požaliti da je bilo ikakve potrebe, tu sigurno nije bilo nikakvih dilema.

Predsjednik Muhamed je uživao neku vrstu poštovanja rukovodstva HDZ-a, a imao je veoma dobru saradnju sa katoličkim svećenicima: pokojnim Antom Bajić, Antom Burić zvanom Suljo i pokojnim Ilijom Puškarić. Opet je javnost bila podijeljena u mišljenju: jedni su smatrali da radi pravu stvar, drugi da daje previše ustupaka na štetu suvereniteta Bosne i Hercegovine na području općine Tešanj. Prošle godine je na NTV SMART o tome govorio osobno Anto Burić, o doprinosu rahmetli Muhameda Članjka ali i o namjerama političkog vodstva tzv. Herceg-Bosne da isele Hrvate sa područja Usore i Žepča, a čemu su se upravo svećenici suprostavili.

Bez obzira na podijeljenja mišljenja o nekim stavovima Predsjednika Članjka u vrijeme vršenja ove važne javne funkcije, Muhamed  Članjak zaslužuje da ga se Tešanj sjeća i pominje  kao izvrsnog ljekara, hafiza ali i smirenog Predsjednika u jednom od najtežih perioda za lokalnu zajednicu.

 

Kemal Brkić

Ne znam da li rahmetli Kemal Brkić bio potpuno svjestan odgovornosti koje se prihvatio 04. aprila 1992. godine, ali danas znam da je to bila neobično hrabra i dragocjena odluka. Kemal Brkić je bio dugo godina moj komšija, njegova supruga Safeta je bila moja učiteljica a on je često znao mijenjati je na časovima. Bio je strog učitelj, ali je znao držati do svog zanata.

Prihvatio se odgovornosti uoči same agresije. Komandant Kemal je znao kome se treba suprotstaviti, pred koju silu naoružanja treba stati, i znao je da nasuprot tome, u tom trenutku, ima samo hrabre i ponosne ljude spremne da se brane.  Komandant Kemal je ostajao smiren u teškim trenucima i krajnje složenim okolnostima. Da li zbog toga što se nije moglo nešto posebno ni poduzeti, ili zbog procjene da je to najbolja reakcija u tim okolnostima nećemo nikada znati. Članovi Štaba TO Tešanj su lijepo govorili o komandantu Kemalu. Uspostavljanjem operativnih jedinica, uloga Štaba TO-e, pa i komandanta Kemala se smanjila ali njegov veliki doprinos zajedno sa Štabom TO-e, Ratnim predsjedništvom i policijom u prvoj polovini 1992. godine je bio posebno značajan. Poslije rata rahmetli Kemal je došao na poziciju direktora Radio-Tešnja, nakon čega je otišao u penziju. Bio je u jednom periodu i član rukovodstva općinske SDA. Iznenadna smrt rahmetli Kemala bila je gubitak i iznenađenje za sve nas.

 

Atif Nakić

Da li se može spomenuti najteži period kroz koji je prošla Raduša, pa i cijelo tešanjsko područje, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 godine a da se ne spomene Atif Nakić, komandir II čete I tešanjskog Odreda, pa komandant IV bataljona, a zatim komandant kasarne u Kiseljaku jedinica za razvoj i podršku A R BiH-e.

Ali ne samo što je bio komandant i čovjek od neposrednosti i akcije, Atif Nakić će biti zapamćen u Raduši kao čovjek koji je, zajedno sa drugima, radio na tome da Raduša uvijek bude među prvima i dadne najviše što može, a posebno u najtežim vremenima rata, u potpunom okruženju, u totalnoj nemaštini i gladi, kada je područje bilo opkoljeno sa svih strana i praktično nije bilo izlaza.

Atif je bio čovjek od akcije i za njega nije bilo neriješene i nemoguće situacije, kako u ratu, kao oficira Armije R BiH-e, tako i u civilnom organizovanju života, kako svog ličnog tako i sredine u kojoj je djelovao. Član stranke SDA-e od njenog osniuvanja, član i predsjednik jedinstvene organizacije boraca Opštine Tešanj, zalagao se za sve one ideale za koje su borci i pošli u oslobodilački rat protiv agresora. Privatni preduzetnik, osnuivač i vlasnik građevinske firme “Granak” iz Tešnja, realizator je mnogih i velikih građevinskih projekata u Sarajevu koje je izvodila njegova firma. Ali rahmetli Atifa se sjećam najviše po tome što je odmah na početku, u aprilu 1992. godine (iako je u to vrijeme radio u Splitu, a živo u Tešnju, Tepe) došao u četu Raduša sa „kaljašnikovom“ u ruci zajedno sa sinom Almedinom (mislim da mu je tada bilo 17 godina) koji je isto tako nosio pušku. Tu je bio i brat Nezir, koji je inače živio u Zenici, ali došao u rodnu Radušu, blizu Husara na branike rodnog praga. Poslije, kada je Atif postao komandir čete, u akcijama specijalne jedinice „Raduške zmije“, išao je i njegov sin Almedin. Veliko srce je imao rahmetli Atif, otac i komandant, branitelj BiH.

 

Abaz Alić

Poznat kao „raduška zmija“, bio je jedan od organizatora Patriotske lige u Raduši, a u martu-aprilu 1992. godine nosilac organizacije tzv. seoskih straža. Formiranjem raduške čete, rahmetli Abaz preuzima ulogu komandira specijalne jedinice „Raduške zmije“. Poslije je bio komandir čete, pa bataljona ali nikada nije svoj status riješio kao komandantsku poziciju jer nije brinuo o formalnostima a oni koji su to trebali – nisu bili ažurni. Rahmetli Abaz je bio čovjek posebne hrabrosti, poštenja, čestitosti. Bio mi je jedan od prvih komšija. Nakon demobilizacije, (kao općinski načelnik) sam  angažovao Abaza u Općini za vozača i brigu o voznom parku. Abaz je bio veoma odgovoran u poslu, htio je pomoći svakom, a bio je spreman za posao kako kažu „u po dana, i u po noći“. Nikad anije postavljao pitanja, samo je pitao šta treba uraditi i moglo se računati da će to biti završeno. Istina, bio je plahe naravi, nije podnosio nepravdu i znao je ponekada brzo reagovati. Bio je član SDA od osnivanja, a znao bi kazati: mogu SDA svi napustiti, mogu imati primjedbe, imam ih i ja ali ja nikada neću u drugu stranku otići niti za drugu stranku glasati. Neuobičajeno velika posjeta prilikom obavljanja dženaze je najbolje kazivala šta su ljudi mislili o njemu i koliko su ga poštovali.

 

Mehemed Alić

Rahmetli Mehemed je prvi stanovnik općine Tešanj koji je poginuo za odbranu BiH u borbi. Bilo je to 12. maja 1992. godine. Huska Sinanović i Fahrudin Mujčić su zarobljeni od strane pripadnika vojske RS-e, na padinama Husara prema Raduši. Bili su nenoružani, imali su samo dvogled. Obojica su predani tzv, „crvenim beretkama“ u Doboj na posebnu obradu. Tamo su proveli 15-ak dana pod velikim torturama i mučenjem. Do danas niko nije procesuiran za to zlodjelo. U to vrijeme je već bila formirana četa u Raduši, i dan prije je primjećeno neko kretanje na padinama Husara. Odlučili smo rano ujutro izvršiti pregled terena, za svaki slučaj, da ne bi doživjeli iznenadni napad. Štab TO Tešanj nas je pojačao interventnom jedinicom. Napravljen je raspored pregleda terena u tri grupe, a na čelu jedne od njih bo je rahmetli Mehemed koji je odrastao na tom dijelu i znao je svaki korak koji može i treba napraviti. Nakon nekog vremena, za sve nas iznenada, započela je pucnjava. Nije dugo trajala, a onda smo preko uređaja saznali da je jedna grupa došla u dodir sa pripadnicima vojske RS-e koji su već bili na Husaru. Jedino se Mehemed nije vratio. Oni koji su bili u neposrednoj blizini pričali su da je Mehemed došao nad rov gdje su doručkovali trojica vojnika, i da nije pucao nego je rekao ruke uvis, a s boka je neki vojnik pucao i pogodio Mehemeda. Po tome smo zaključili da je rahmetli Mehemed htio zarobiti vojnike vojske RS-a kako bi ih mogao mijenjati za Husku i Fahrudina. Bila je to velika plemenitost i hrabrost rahmetli Mehemeda. Išli smo zajedno u školske klupe, osam godina, generacija.

 

Senad Hodžić

Senad Hodžić je poginuo 20.11.1991. u saobraćajnoj nesreći, sa drugom Jasminom,  na auto-putu kod Kakanjske petlje. Rahmetli Senad je bio u restoranu i prilikom izlaska sa parkinga na cestu na njegov auto je „naletio“ kamion. Zvanična istraga je rekla „saobraćajna nesreća“, nezvanična je tvrdila da se radi o klasičnom ubistvu koje je organizovao KOS (prosrpski kadrovi), jer je rahmetli Senad nosio neka važna dokumenta u Srajajevo koja su ukazivala na to šta se sprema BiH.

Oni koji su pratili , kao i oni koji budu istraživali političku hroniku stranaka postkomunističke ere, nezaobilazno mjesto vrlo važnih političko-stranačkih dešavanja bio je Tešanj. Pa, osnovu toga i nezaobilazno ime bit će njegovo, kao prvog postkominističkog lidera jedne stranke u tom gradu, odnosno regiji. Ali, on je, kao mladi ekonomista, bio i šef Kluba poslanika SDA u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine.

Po mnogima, bio je jedan najharizmatičnijih mladih političara tada kod Bošnjaka. A, s obzirom na reference, tj. zasluge Tešnja, kao „sda-ove kule“, gdje je odbranjeno „stablo stranke“, nakon unutarstranačkog puča, kojeg su kako se sumnja, po direktivi KOS-a, to je danas sasvim dokaziva teza, izveli Adil Zulfikarpašić, Fikret Abdić, Muhamed Filipović itd., Hodžić je trebao postati „drugi Alija“.

Zašto ova imena, i zašto sada. Senad Hodžić je poginuo 20.11. 1991. godine a Muhamed Članjak preselio 05.12. 2005. godine. Sva navedena imena su vezana za Radušu, životom ili porijeklom (da pojasnim za one koji ne znaju: mati Senada Hodžića je iz Raduše). Neka im je vječni rahmet i hvala za sve dobro što su uradili za Radušu, Tešanj i BiH.

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj