“Šejtan nije držao koze, ali je prodavao sir.”
Bosanska izreka
Jedan od saradnika, drag čovjek, onako čim ga vidiš imaš osjećaj da se radi o dobronamjernom insanu, kaže mi u situaciji kada nam neke stvari baš ne idu najbolje: Sve će biti, samo nas neće biti. Odgovaram mu: znam, ali izgleda da neće biti neka šteta što nas neće biti. Svijet je postojao i prije nas, a po svemu sudeći još će potrajati, iako nam se čini da je blizu Sudnji dan. Čovjeku se, izgleda, sve čini. Ali slažem se da je veoma važno da budemo svjesni te činjenice da nas na Zemlji neće biti, da naš ovozemaljski život prolazi, i da će završiti. Tu činjenicu ne mogu promijeniti kada bi se skupili svi ljudi koji su ikada živjeli, oni koji danas žive i koji će živjeti. I oko toga se slažemo ali se teško slažemo o mnogo čemu što se dešava prije nego što tu činjenicu i sami dočekamo.
Često koristim posljednju pjesmu iz sjajne zbirke Turistički vodič, Amira Brke – Ime grada, objašnjavajući onima koji ne poznaju Tešanj, da je riječ Tešanj i anagram od riječi šejtan (sotona, vrag). Hvalio sam se da su ljudi u Tešnju svezali šejtana, i da se stoga ne bave besposlicom, nego poslom. Navodio sam to kao jedan od faktora tešanjske uspješnosti. Tako sam govorio, i iskreno se nadao da to može biti tešanjska priča. Svakodnevni život često demantuje sve nas. Iz ko zna kojih pobuda, skrivenih motiva, ima onih koji oslobađaju šejtana iz imena Tešanj. Tešanj je lijepo ime, niko ne bi rekao da se u njemu krije tako opasan neprijatelj. Kao što su lijepi svaki čovjek i svaka žena, a u svakom se krije, pored onog što jeste, i ono što bi on mogao biti. To je stoga, kako ja vjerujem, što je Stvoritelj ostavio samo ljudima i džinima slobodu osobnog izbora.
A kada to spustimo na svakodnevnicu, onda vam mogu ispričati ono što mi ovih dana, prijatelj i rođak, kaže:
Znaš šta ću ti reći, nemoj nikada davati svoju rakiju našim ljudima. Odmah će ti reći: ne valja! Kako rakija može ne valjati? Kome god sa strane dadneš tu istu rakiju, reći će, super. Eto, to su ti naši ljudi. Odgovorim: ja niti imam rakije, niti je kome dajem.
Kaže on, nema veze, imam ja, i to se meni događa. I tebi bi se isto dogodilo da imaš, i da je daš nekom ovdje.
A da je ti nemaš, ne bi je nikome mogao dati, i ne bi ti se to dogodilo, ne popuštam ni ja.
A po završetku tog razgovora, velim, mi smo u Raduši počeli sa rekonstrukcijom džamije, njenog ulaza i magfila. On me prekida u govoru, i veli: ne moraš mi ništa objašnjavati, od mene je hiljada KM. Samo mi dostavi zahtjev i račun na koji trebam uplatiti. Zahvaljujem, i činim dovu Allahu dž.š. da mu namiri višestruko. Odlazim zadovoljan zbog donacije, i žalostan što se tako dobar čovjek zapetljao u priči oko rakije. Nije rakija nikom sreću donijela. Kratko raspoloženje – i to je sve. Dugoročno, posljedica rakije je u većini slučajeva tuga i žalost. Ali ljudi imaju pravo na svoj izbor. Pomiješala se vjera i tradicija, navika, ko će znati. Niko nema pravo nikog u vjeru silom ugoniti, jer da je Stvoritelj htio da tako bude, Njemu to ne bi bilo teško. Ali, kako nekom ko je izabrao da vjeruje onako koji je to Stvoritelj objavio ljudima, kako mu objasniti da bi trebao spoznati taj put, da bi trebao razumjeti znakove i granice, da bi mogao poštovati ono što se traži od putnika koji izaberu taj put. Rasprava bez znanja ne vodi uspjehu. Savjete davati nekome ko ne traži je neugodno. Razmišljam i ne znam šta bih rekao, jer nekada ne znam ni šta bih mislio. Osim što, uprkos svemu, i dalje ću pričati priču o Tešnju, o imenu grada u kome je svezan šejtan. Pa i ako se ponekad odveže, napravi neki nered, ima dovoljno dobra u ovim ljudima da ga ponovo svežu.
Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj