Izbjeglice ili očajnici

” Nikad ničije pravo ni čast ne gazite.
Nemojte nikome nasilje (zulum) činiti, ali i ne trpite nasilje.
Ne zaboravite da je milosrđe jedan od temelja Islama.“
Muhamed s.a.v.s.

Ne znam ko je prvi puta upotrijebio riječ izbjeglica i kada, ali čini mi se da je sasvim neprikladna za stanje onih koje tim imenom nazivaju zbog tog stanja. Sjećam se da je Tešanj 02. maja 1992. godine prihvatio dvadeset hiljada protjeranih iz svojih kuća i stanova. Progon se tada nije dogodio usljed velikih oružanih sukoba, nego usljed velikog psihološkog pritiska i nasilnih prijetnji onih koji su počeli s rušenjem Bosne i Hercegovine. Gledajući ovih dana vijesti o kolonama ljudi, žena i djece koji odlaze iz jednog kulturno-povijesnog kruga u drugi kulturno-povijesni krug, jer u svom krugu ne mogu opstati, ne mogu da uz primarni osjećaj za tragediju tih ljudi ne pomislim: šta se to zaista dešava? Mnogi autori su pisali o stanju arapskog svijeta posljednjih sto godina. Iako ima različitih pogleda i teorija, različitih viđenja uzroka i posljedica, unutarnje i vanjske odgovornosti još uvijek se može kazati da postoje zajedničke tačke koje ukazuju na ključne sudionike i na ključne karakeristike. Radi se o sljedećem: kolonijalizam, nedostatak slobode, uzurpacija vlasti, strateški resursi, zatvorenost, Izrael, Amerika, Velika Britanija, Francuska, Rusija.
Svakome bih preporučio knjigu Američki radž, autora Erica Margolisa koji o tome činjenično i nepristrasno govori sa svim plusevima i minusima na svim stranama. Nema sumnje da su ljudi, žene i djeca izloženi jednoj krajnje teškoj situaciji kada stavljaju na rizik i sopstvene živote bježeći preko oceana od stvarnosti u kojoj se nalaze. Za njih je pravi naziv očajnici. Ali, dolazak kopnenim putem u ovolikom broju, u relativno kratkom vremenu teško da može biti samo spontani proces. Tragedija Sirije traje već godinama. Istina, veliki broj je primila Saudijska Arabija ali o tome nema zvaničnih podataka. Radi se o cifri od 2,5 miliona osoba koje su prihvatile porodice u Saudijskoj Arabiji. Tu je Turska, Libanon, Irak, Jordan i Egipat sa 2,2 miliona osoba. Tu su i oni koji su već ranije stigli u Evropu, tako da je broj stanovnika Sirije danas već manji za više od 30%. Kome to odgovara a kome ne odgovara? Možda nekim evropskim državama u nekom broju to odgovara, ali ne odgovara svima. Možda je Americi i Rusiji sasvim svejedno, one desetinama godina svoju politiku spram ovog područja određuju zbog naftnih interesa. Amerika i Rusija vode međusobni rat od početka u Siriji preko svojih štićenika.
Sanjao sam da ovo najviše odgovara Izraelu. Sanjam da Izrael ima planove da se proširi, i što manje dole onih koji nisu jevreji, to bolje. Ali to nije sve, niti bi imalo dubokog smisla ako bi bilo samo to. Sanjam da Izrael želi da se osveti Evropi za sve progone jevreja iz Evrope, od inkvizicije do Hitlera. Oni misle da će se osvetiti Evropi ako veliki broj muslimana krene u Evropu, pa su nekim grupama dala novac da pokrenu povorku ka Evropi. Računaju na medijsku sliku kreiranu kao islamofobiju kod velikog broja stanovnika Evrope, računaju na jačanje desnice i destabilizaciju Evrope. U međuvremenu, polizicija Izraela ulazi sa oružjem u džamiju Al-Aksa (sveto mjesto muslimana), rade šta god hoće, ponovo su pokrenuli avio-bombardovanje Gaze. Svijet priča o izbjeglicama a oni provode svoj zločinačke ciljeve.
Probudim se, i mislim: dragi Bože, oni koji su prihvatili prognane jevreje iz Evrope nisu ni sanjali da će njihova djeca bježati u Evropu da se spasi. Od koga bježe: od samih sebe, od svojih loših vladara koje su trpjeli desetljećima (iako nisu smjeli) i sada više ne mogu, i od Izraela. Zar krug zla neće nikada prestati? A onda pomislim i nadam se da ni krug dobra neće prestati, i da će oni koji mogu danas pomoći onim koji traže pomoć to ipak učiniti. Nadati se da će prestati sa šmrkovima vode, suzavcem i vojskom dočekivati očajnike.