Ne(pravda)

Ako sretnemo nekoga tko nama duguje zahvalnost,
odmah se toga sjetimo.

Koliko smo, pak, puta sreli nekoga kome mi dugujemo zahvalnost,
pa se toga nismo sjetili.

Johan Wolfgang Goethe

Čovjek je nepravedan i nezahvalan. I čovjek je nepravedan i lahkomislen prema sebi. Bilo ko se može u to uvjeriti svakodnevno. Posmtrajući čovjeka sa ove tačke gledanja može se uočiti da nepravednost stoji uz nezahvalnost i lahkomislenost. A šta je nepravda? Ili bolje pitati šta je pravda? Mnogi su kazali da je odsustvo pravde – nepravda. Prema poznatom filozofu Emanuelu Kantu, imperativ pravde je: djeluj samo po onoj maksimi, za koju u isto vrijeme možeš željeti da postane opći zakon. To bi praktički bilo veoma blisko tvrdnji da želiš drugom što i samom sebi. Ako ne želiš da tebe pokradu nemoj krasti, ako ne želiš da te neko povrijedi onda nastoj da nikog ne povrediš, ako misliš da su drugi nepravedni prema tebi onda nemoj ti biti nepravedan prema drugima. To bi značilo staviti se u cipele onog drugog prije nego izgradiš mišljenje, doneseš sud, stav, odluku, poduzmeš akciju.

Čovjek je dizajniran tako da ima osjećaj za ono što je pravedno ili nepravedno. Ali primarni uticaj na bilo čije mišljenje, stav, akciju u vezi konkretne situacije sa aspekta pravednosti ima pitanje (ne)zahvalnosti i (lahko)mislenosti. Kada se čovjek osjeća neovisnim, jakim, nadmoćnim tada manje osjeća zahvalnost i manje razmišlja. Nekako podrazumijeva da svoju snagu i nadmoć pripisuje sebi, svojoj pameti, sposobnosti, zalaganju, sreći. Ne vidi u tome potrebu da preispita kako je došao u tu situaciju, je li učinio nešto pogrešno, je li nekom nanio štetu, je li nekog povrijedio, učinio nekom nepravdu, je limu neko pomogao… Čovjek se malo preispituje, i malo zahvaljuje pa je stoga često lahkomislen. Sebe vidi vrednijim i sposobnijim od drugih. Iz te lahkomislene perspektive ne osjeća zahvalnost ni prema kome, ni prema Bogu, ni prema ljudima, nego umjesto toga uzdiže sam sebe a podcjenjuje druge. Uzima sebi za pravo da sudi drugima.

Može li čovjek biti pravedan? Gledajući svijet u kome živimo čini se da ne može. Ali čovjek ima odgovornost da se trudi. Da svjesno ne učini nekom nepravdu, da svjesno nekoga ne ošteti, da svjesno nekog ne povrijedi. Čovjek ne bi trebao biti lahkomislen i nezahvalan. Šta je mjera pravednosti i gdje su granice? Oduvijek je to bio izazov za čovjeka. Posmatrajući kosmos i proučavajući stvorenja, nauka je potvrdila da postoji red, postoji mjera u odnosima, postoji svrha svega stvorenog.

Bog je slao poslanike, kroz historiju, kako bi ljude upoznali sa Božijim granicama i mjerilima. Neki su prihvatali te granice i ta mjerila, drugi nisu. Ali interpretacija Božije upute je bila izazov i za one koji su je prihvatili, pa su se razilazili. Poseban izazov je to uvijek bio za sve ljude, tako da svjedočimo uspostavi pravdi jačeg a ne uspostavi univezalne pravde. Gotovo se čini neupitnim kada govore oni koji imaju moć i uticaj. Oni očekuju da im sene postavljaju pitanja i da se ne preispituju. To bi trebalo da se podrazumijeva ispravnim ne za to što je pravedno nego zbog toga što to govori onaj ko govori?!

Stoga je logično da je Bog ostavio za Sudnji dan da se obračun svede. Jer očigledno to ljudi nisu u stanju na Dunjaluku. Pa ko hoće neka vjeruje, a ko neće ne mora. Sloboda koju čovjek ima da sam odluči jedino to i može objasniti.