TESANJ.NET stranica grada
Medijska sloboda u Bosni i Hercegovini
A de, nek’ neko drugi, nemoj mene samo!
U svijetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje novinarstvo…
3. maj se obilježava kao Međunarodni dan slobode medija. Mnoštvo statistika, stavovi o (ne) kvalitetu medija i gotovo nikada pozitivna atmosfera, kada je riječ o medijskoj slobodi u Bosni i Hercegovini, obilježe već nekoliko godina ovaj praznik u našoj zemlji. Nakon što se u čitavoj godini gotovo i ne spomene ovaj fenomen, ne učini ništa da se situacija promijeni, pa čak se ni sami mediji ne bave ovom problematikom, 3. maja su svi osvješćeni i spremni da se žale na lošu situaciju.
Te statistike zaista jesu zabrinjavajuće, mnogo više od toga da bi se spomenule samo jednom u godini. One bi rekle da je Bosna i Hercegovina, gledajući medijsku slobodu u svijetu, u 2011. godini, na 96. mjestu prema istraživanju američke nevladine organizacije Freedom House. Reporteri bez granica stavili su nas 2010. godine na 47. mjesto.
2006. godine, na primjer, bili smo na 19. mjestu. Jedna ovakva nagla promjena mora imati svoje uzroke i to vjerovatno moćne i često nedodirljive uzroke. Bolest našega društva zahvaća sve njegove organe i bilo bi možda čak i čudno da mediji uspiju normalno funkcionisati u jednom takvom bolesnom sistemu. Ipak, neprihvatljiv izgovor.
Istraživanje koje je proveo Mediacentar, sredinom aprila ove godine na 500 slučajnih ispitanika u BiH, daje mnogo brojki i podataka, međutim, zaključke donositi na osnovu tih podataka nije baš jednostavno. Na primjer, povjerenje građana u BiH prema medijima raste u odnosu na prethodni period, ali raste i povjerenje u institucije vlasti i političke stranke. A onda, na pitanje o preprekama slobodnoga novinarstva, građani kao glavne prepreke navode političku zavisnost, opću političku klimu u zemlji, dok najviše utjecaja na novinare imaju političari. U Federaciji smatraju da je sloboda medija u Republici Srpskoj upitna, u Republici Srpskoj obrnuto, dok, naravno, slobodu medija u svome entitetu ni jedni ni drugi ne vide kao značajno ugroženu. Jedino bi se iz ovoga svega možda moglo vidjeti, koliko je duboko paradoksalno i nestabilno bh. društvo.
No, bar je veći broj onih koji ne podržavaju napade na novinare, mada je upitno da li bi, kada bi se postavilo pitanje o nekom konkretnom slučaju gdje je novinar fizički napadnut, građani stali u njegovu odbranu ili bi bila ona standardna kako je tada zaista zaslužio “da mu se pokaže”.
Teško je pisati o medijskoj slobodi u zemlji, u kojoj političar smije verbalno da vrijeđa novinare, za pojedine medijske kuće ne daje izjave, a novčano pomaže one medije koje on smatra pomoći vrijednima. A onda se taj isti političar usudi čestitati novinarima njihov praznik. Medijska diktatura SNSD-a u Republici Srpskoj, i manje “pokrajinske” diktature više različitih stranaka u Federaciji su naša realnost.
Novinari koje njihova situacija posebno i ne zanima, političari koji su vlasnici medijskih kuća, pravi urednici emisija i koji situaciju ne žele promijeniti, te naravno građanstvo koje je zadovoljno sve dok ima Šeherzadu, teško da će učiniti nešto. Ipak bi novinarima bilo previše izazovno baviti se istraživačkim novinarstvom. Političarima previše riskantno ne držati medije pod svojom kontrolom. A građanima previše zahtjevno razmišljati.
Hilma Unkić
