Zaboravljene umjetnosti – Pad carstva pisane riječi

Iako su tu oko nas, u većem broju nego ikada do sada, knjigama se posvećuje sve manje pažnje. Služe za poklanjanje, pokazivanje pripadnosti i razvijenog osjećaja za lijepo. Ali veoma malo za čitanje.
Svijet je postao oaza za kreativnost, zbog svojih različitosti, ekstremnosti i nespojivih elemenata. Biti dio šarenila i lucidnosti oko nas, bez svog stvarnog sudjelovanja u njegovom stvaranju, mnogima je već dovoljno umjetnički produktivno. Opstanak sam od sebe ne ovisi o protoku i percepciji informacija, ali ako želimo opstati kao individue i uspjeti, onda nam informacije moraju biti važne. Misao već odavno nije najbrža i najbitnija. Tehnološka, elektrodna, čipovana Zemlja, svakim novim jutrom, traži sasvim novi napor od čovjeka. Traži da zaboravlja i ostavlja.
Iako nas je vjerno pratila, nudila bezuslovnu ljubav i bila najbolji prijatelj, došlo je vrijeme kada je čovjeku prijatelj postao suvišan. A knjiga ostavljena da umre tamo gdje bi samo ponekada trebala odmarati.
Na policama jedva opstajućih biblioteka.
Daleko od cijelog tog spektakla postmoderne, u desetom odjeljenju Biblioteke Sarajeva, u prostoriji jedva većoj od standardno udobnog dnevnog boravka, strpljivo sjedi Nada Pivač, bibliotekarka koja taj posao radi već više od trideset godina. Na pitanja o sukobu između mladih i knjiga, konkretan odgovor ne može dati. Razloga je mnogo; odgoj u porodici, pojava interneta i ekonomska situacija u zemlji su neki od njih. Razliku u čitalačkim navikama u periodu prije i poslije rata uočava: “ Prije rata su ljudi mnogo više čitali nego danas. Danas pretežno čitaju samo ono, ustvari, što moraju. Više je to lektira, ona obavezna, nego ove ostale knjige što bi mogle biti interesantne. “
Bilo u Sarajevu ili u nekom manjem gradu, situacija je ista. Sabina Maličbegović, direktorica Opće biblioteke u Žepču, smatra da kod čitalačkih navika mladih najviše mogu doprinijeti porodica, drušvo, a zatim škola, ali je prije svega odluka jednog mladog čovjeka da li će se obrazovati. I pored pokušaja biblioteke da privuče čitaoce, poklanjajući članarine, zainteresovanost za knjigu je mala.
Čak i kada je svijet bio u mnogo jednostavnijim i manje konfuznim fazama od ove kroz koju danas prolazi, ljudima je bio potreban odmor od realnosti. Mjesto za bijeg od svega poznatog. Unutarnja čežnja za umjetnošću. No, mir se može pronaći u čistoj, nezatrovanoj umjetnosti. U cilju ostvarenja profita, kapitalistički svaštojedi neumorno su tragali za proizvodom tamo gdje nikako nisu smjeli. Iskoristiti iskreno pronalaženje mira u umjetnosti i stvoriti od toga proizvod, bio je jedan od najvećih zločina koje čovjek počini nad čovjekom.
O tome i teškoj situaciji Buybooka govori Haris Alić, voditelj prodaje ove knjižare: „Pretvaramo se u trgovce… Trgovci i jesmo, imamo svoj proizvod, prodajemo to, ali pazite, knjiga nije nešto što bi… što vi sami ne gledate kao, je l’ tako, kao nešto što ćemo naći na Arizoni, pijaci ili bilo gdje drugo, a možemo je naći bilo gdje. Sad’ je nađemo u Konzumu…“
Knjige koje godinama stoje uredno složene u ormarima, kao znak sjećanja na neka minula vremena. One koje, isto tako, uredno složene stoje da bi o nama govorile kao o boljim i pametnijim ljudima. Knjige za poklon, knjige za ugled, knjige za furku, knjige za pripadanje. Sve te knjige postoje, samo je malo onih koje se čitaju.
Iako je sada moguće besplatno, brzo i jednostavno doći do bilo koje knjige na internetu, skeptičnost, ipak, postoji. Jer, da li je zaista jedini razlog nečitanja bio taj što se morala načiniti fizička aktivnost i skrenuti ponekada do biblioteke? Ili članarina koja godišnje iznosi 10 – 20 KM? A čak i kada bi se povećala čitanost knjiga, da li se buljenje u ekran, sa neprestanim facebook – pauzama može nazvati čitanje knjige? Bez fizičkog kontakta sa njom, bez mirisa njenih stranica i još dugog držanja knjige u rukama, nakon što je zadnja riječ pročitana, teško da smo napravili bijeg iz realnosti.
Knjiga jeste zaboravljena i izgubljena. Gotovo uništena. Hropće na samrtnoj postelji. Mrtva, ipak, nije. Još uvijek u potrazi za čovjekom i umjetnikom, bjegove u nerealnost sebi priušte svake druge subote pjesnici Diogenes Poetes trupe. Svoju mladost daju pisanoj riječi. Njima je ona ono što se mora da bi se bilo. Jedan od njih, Mate Grbavac, priča o nalazištima svoje inspiracije. Traži ju u emocijama koje doživljava svaki dan. Nalazi inspiraciju i u stereotipima kojima se ljudi opterećuju, a koje su nametnule religija ili društvo. To je ono što njemu prečesto „ide na živce“ pa zato o tome i piše.
Pjesniku nije samo po sebi dovoljno umjetnički produktivno biti dio šarenila i lucidnosti oko nas, on ne dopušta da njegov svijet bude skrojen za njega. On stvara. I ako ne bude više niko ko će pročitati njegovu knjigu, on neće moći a da ju ne stvori.

(novinar.com.ba)
Hilma Unkić