Hilma Unkić: Eh, da imam k'o što nemam

Siromaštvo u BiH

 

Eh, da imam k‘o što nemam

 

Broj prosjaka i socijalnih slučajeva zaista mnogo govori o uređenosti neke države. Međutim, taj broj govori, možda i više, o humanosti i ljudskosti svih građana te zemlje.

 

 

„Ja bih voljela, na primjer, da mogu sebi pomoć tražiti, posao tražiti. Ja i moja djeca, da imamo svoje mogućnosti…Da sebi ovako ne dozvolimo da budemo sve na ulicama, da prosimo, ovo je stvarno sramota. I… eto. Nemam više šta da ti kažem… Da mogu sebi posao naći, da mogu raditi, da mogu sebi zaraditi. Ono pošteno da radim, da me više ne gleda narod, ovo je sramota. A što se tako desilo sada…Moram ja sebi i svojoj djeci da tražim čisto, pošteno da mi neko daje, bolje nego da se krade i otima na ulicama, kao što narod radi. Narod i krade i otima, a bolje ko hoće da mi da, ko neće – ne mora, idem ovdje na pijacu, ovdje na Markalama, skupim ispod stola paradajza što baca narod, paprike, krompira… Ako ne mogu zaraditi, mogu makar skupiti ovako, što narod baci, da pravim svojoj djeci da jedu.”

 

Lica i tijela mnogo starijeg izgleda od njenih stvarnih godina, a tek su joj trideset i tri, priča ovu priču Romkinja Dina dok se oko nje igraju njena mala kćerka Amra i malo stariji sin Emir. Pored njih, Dina ima još osmero djece. Djetinjasta i vesela, mala Amra vreba svaku priliku da zagrli mene i moja dva prijatelja ili, ako ne to, onda bar da nas dotakne svojim malim ručicama koje cijeli dan pruža strancima na ulici, moleći ih za marku. Razdragana i nezabrinuta, ona skakuće i traži igru, jedinu bitnu stvar u njenom malom dječijem svijetu. Naravno, pored naših mobitela koje traži da bismo joj samo pustili muziku na njima.

„Ovo mi dijete ima epilepsiju. Bila sam sa njenim papirima, da tražim pomoć, da ovako ne dozvolim da prosim. Meni je sramota i što ja ovo prosim. Dali bi mi jedan mjesec za ovu curicu ono mlijeko i hranu. Drugi mjesec, dajte mi da podignem – više nisu dali.“

 

Iako ni zbog čega na ovom svijetu kriva, ona će otići još mnogo puta spavati praznog stomaka, ljudi na ulicama će je zaobilaziti, neće imati adekvatnu zdravstvenu njegu, neće ići u školu, a onda, kada se sa dvanaest ili trinaest godina, kao i njeni ostali braća i sestre, uda, ubrzo će roditi i sama mnogo neprimijetne i zaboravljene djece bez budućnosti. Onda će malu Amru optuživati „normalni“ građani, smješteni u svoje udobne, namirisane živote, govoreći kako su „svi Cigani isti“. Ali, Amri nikada nije pružena prilika da bude bilo šta drugo osim prosjaka. Ni njenom bratu.

 

Njih dvoje su krenuli u školu, ali to nije dugo trajalo, jer, kako kaže Dina, sva su ostala djeca imala užinu osim njene. Drugi su bili čisti, samo su oni išli u školu prljavi.

„Evo, vidiš kakvi su sad. I ovo sam za marku uzela, ovu trenerkicu od žene, naprosila i uzela.„

 

Sa nekih desetak malih godina, Emir je već mnogo ozbiljniji od svoje sestre. Prvi savjet koji daje mom prijatelju je da čvrsto drži svoj ruksak u rukama dok razgovaramo jer ga neko može ukrasti. Na licu tog dječaka vidi se neka teška muka koja je pritisla njegov dječiji svijet. Muka koja bi i odraslome bila previše. On je šutljiviji, teže započinje igre sa nama. Kada mu je jedan moj prijatelj dao marku, brzo je otrčao negdje, a onda se vratio, noseći flašu kole u rukama. I podijelio ju je presretan sa svima nama. Vjerovatno je bio sretan jer je on nekoga počastio. Ili, jednostavno, jer je neko želio dijeliti flašu kole sa njim.

 

Hilma Unkić/ SUTRA.BA

O Tesanj Net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *