GRAD OD SJECANJA

Jedan detalj, ulica, zgrada, mjesto gdje smo se u nekoj “buhari” okupljali, ljudi kojih vise nema, sve to tako nestane i postaje dio nasih sjecanja, uspomena. Cesto o tome pricamo kada sretnemo one koje vec dugo znamo, a rijetko ih susrecemo, i sve to od prije nekako nam je milije i draze i sve ljepse nego sadanje…voda koju smo pili, djevojke i mladici iz tog vremena, stariji i djeca kako su se ponasali, skolovali se, bili ili voljeli…

Sve je to dio nasih sjecanja i uspomena od kojih zidamo svoj grad, svoju ulicu, sokak, selo, svoju kucu, i sve nam je to ljepse od ovog sada.

Kada nam se desi da se to sve srusi, promijeni u cetiri godine, a uz to i nasilinim nacinom…pa u tvoje mjesto nahrle oni koje nikada nisi znao i koji sa sobom donose svoju proslost, uspomene ili iz tvog grada odu oni sa kojima si dijelio prostor, hranu, igrao se, rastao, isao u skolu, asikovao, takmiceci se poraze i pobjede dijelio, sve ovo sada je nekako da ti ono od prije ostaje u dusi milije…onaj put sada zatrt, one zgrade kojih nema,…

Sve je to dio nasih uspomena od kojih gradimo svoj svijet dok nas zivot prolazi…

Sretoh ga nakon dugo godina i on mi poce pricu: – Ma nema tu vise one nase raje, sve mi je ovdje nekako nepoznato, a i mjesta gdje smo se druzili, okupljali, ne postoje vise. Ovi novi, doslje, pa neki novi lovatori nemaju obzira ni prema kome ni prema cemu. Unistili su sve i ne stoje gradeci ovo nakaradno novo. I ti meni kazes da izadjem. Ma gdje, sta ti mislis ima li jos smisla izlaziti i gdje ti vidis ovdje raju, postovanje, onu bliskost i prisnost…?”

Kada je usutio, rekoh mu: “Ima. Vidis li ti…ovo je tvoje mjesto…slazem se mnogih nema, ali ima i medju ovima sto su dosli i onima koji su se izrodili onih koji su zanimljivi, sereti, zajebanti, dobri, losi, bucni, tihi, obrazovani, glupani…

Ima, vjeruj mi. Evo, pogledaj da ona nasa rijeka i dalje tece i most je preko nje, a sada ima puno vise kafana, trgovina, firmi, pijaca je na istom mjestu i jos bolja, putevi kojim smo prolazili su tu i asvaltirani, i ima mnogo toga cega nije bilo u nase vrijeme i sve ima samo da nam ti izadjes iz te svoje cahure pa da nam cesce navratis i govoris sta je bilo i sta treba sacuvati, sta poduzeti da bude bolje, da nam prodas koju foru koju si znao i mi ih voljeli, da ponovo upoznas svoje mjesto iz koga si ti svojom nekom idejom otisao a koje tebe nije ostavilo…ne da nam se vratis radi ovih ovdje i sada, nego radi sebe i svog osjecaja i radi toga sto mislis da tvoju knjigu uspomena o ovom gradu niko ne bi htio cuti…

Ima raje u ovom gradu i sad i bolje i losije od nas, pametnije i ludje i postenije i nepostenije i ima ovog tvog grada jos uvijek, ali samo tebe nema u njemu iako si ziv i zivis u njemu, ali mi djelujes mahnito sto te nema u njemu vise i cesce i medju nama koje znas. I nemam kad vise da ti pricam. Moram ici, jer zivot mi ode, a ja hocu da budem u ovom gradu i dio njega i dio njegovog zivota koji ce ovima sada koji ga zive nekada postati dio uspomena na ovosadanje vrijem kao sto je i nama na ono vrijeme. Hajde, ne bjezi vise. Izadji i dodji da pricamo, sjedi sa nama, posmatraj, suti i odluci onda, jer falis nama, a i svom gradu i ovoj sada raji i onima kojih u njemu nema, jer bi i ono cega nema sa tobom ozivjelo u ovom tvom, mom i njihovom gradu. Dodji da vidis nas od prije koji se u ovom gradu jos uvijek okupljamo, ne na onom mjestu i u onom objektu koga nema, ali ima nas u novom. Vidjet ces da ima mladica i djevojaka od onih nasih koji su pljunuto-nalik na one od prije pa kad nam se pridruzis da gradimo ovaj tvoj grad ne samo od uspomena, nego da ga sacuvamo bar u dijelu onoga sto je nase ostalo u njemu a ti prepoznajes i u srcu ti je.”

Stisnuo mi je rukama obadvjema moju saku kad smo se rastajali. Otisao je nekako zategnutijih ramena, dok sam ga ispod oka gledao onako visokog, sirokog i velikog cojcinu.

A sada tebi koji slusas ovo. Tebi koji znas ovaj grad u kojem jesi i ne poznas ovaj grad kakvog smo ga nas dvojica znali.

Molim te da razmislis prije nego pocnes rusiti…neki sokak, neku zgradu, neko drvo, neku rijeku, neku kafanu, neki obicaj, neku kucu, pazi dok pricas o ovom gradu, dok pises o njemu…molim te, razmisli kada buducnost gradis da li mozes sacuvati nesto od ovoga grada i da li one koji su dio ovog grada od prije sa tim sto rusis ne rusis i da li tako pazis da im ne unistavas dio zivota, srece koju su tu dozivljavali. Molim te, ne dozvoli da u ovom gradu ljudi koji su tu zivjeli odvajkada stvaraju svoj grad od sjecanja i uspomena na njega.

A ti koji si se povukao iz svog grada i ne izlazis u njega, molim te, nemoj pricati sa takvom gorcinom i sa takvim prezirom o gradu i ljudima u njemu, jer grad je jos tu, samo tebe nema u njemu iako si jos ziv. Nije grad kriv sto u njemu dobri ljudi dozvoljavaju da u njemu lose svoje sjeme siri. Jesi dobar, jesi nam drag, i jesi dio ovog grada, ali nije do grada, nego do tebe. Ne bih volio da promijenim misljenje o tebi i u svoj grad sjecanja upisem da si i ti dio onih koji su dozvolili da moj grad nije sada ono u sto bih pozelio izaci, jer si me ostavio da se bez tebe borim za dobro u njemu.

Septembar 2011. godine,
Fahrudin Hrvic

About Tesanj Net

2 0 komentara

  1. “Ništa me od ovoga ne bi zanimalo da ne živim tu. Povijest ovog grada zanima me kao moje najuže stanište” – Amir Brka

  2. eni ovo sve nalikuje odgovoru na priču koja je prethodno objavljena – Priča bez šalter sale ili se na nju blago naslanja. Neka nam objasni autor.

    Pitko je ispisano, nema šta, samo što je Tešanj još jedan od gradova gdje ljudi poslije osam sati nigdje ne izlaze. Čame u svojoj samoći, isti ti fini, tanani, sa predivnim smislom za humor, gostoprimljivi ljudi.

    Zašto da se ljudi vrate u Tešanj? Da ćute s autorom o njegovoj ljepoti koja bijaše i koje nema. Ljepota istog je ostala u glavi, u oku, u srcu. Tešanj ima ljepotu zabilježenu fotografskim aparatom moga djeda, lećom moga oka, srcem moje komšinice. Ili pak opet stvorena aluzija na nekog ko se gnuša izlaziti u Tešanj, jer ga nešto u njemu boli, mori? Moguće da nije dovoljno dobro do mene dosegao tekst.

    U Tešnju ima “pljunuto-nalik” djece koja ne žive isti život G.dine Autor, kao što ste ga živjeli Vi i Vaš prijatelj širokihramena. Vjerujem da im vi želite nešto bolje, kao što sa nekom sjetom pišete u gore datom tekstu.

    Realno, bilo bi puno ljepše kada bi se stvorila građanska inicijativa, koja bi, pokrenula mnoga pitanja u Tešnju, a kroz istu kada bi se aktivirali mladi ljudi, koji bi se, na kraju mogli sa istom sjetom naginjati na tintu i pero i kititi redove o lijepim vremenima, kojih se sjećaju u njihovom gradu.

    Svako dobro!

Komentariši