Zašto Bosna šuti?

Da je razloga za ozbiljne proteste u ovoj zemlji i više nego dovoljno, svima je jasno. Nezadovoljstvo je prisutno u svim sferama života i opstati znači naučiti se preživjeti u disfunkcionalnim okruženjima. Ipak, priča o bosanskoj revoluciji završi nekako uvijek izgubljena među mnogim drugim na popodnevnoj kafi, na društvenoj mreži virtualnog svijeta ili kao dobar oksimoron u službi umjetnosti.

Oduvijek sam htjela biti revolucionar kada porastem. Da moju sliku zamišljenog, pobjedničkog  pogleda i kose koja se vijori na vjetru nose srednjoškolci i studenti na  starkama, čak i kada ne bi znali ko sam, nego samo zbog osjećaja pripadnosti onom malo drugačijem sloju društva. Ali u svoj mojoj revolucionarnosti, ne bih željela da me neko ubije i nakon revolucije bih se povukla iz javnosti i umrla kao sretna starica, mirna i zdrava. Državne revolucijice mi nisu nešto posebno primamljive, radije bih globalno djelovala i cijelu planetu povela u neki drugi, bolji svijet. A možda mi je to i izgovor jer, čini mi se, lakše bih mijenjala cijelu planetu nego ovu malu, čudnu zemlju.

Potencijala za revolucijski turizam imamo i previše. Na desetine je razloga za ozbiljne seljačke bune. Revolucijskim turistima bi se mogla pružiti prilika da dođu u Bosnu i za velike pare prožive jedinstveno iskustvo učestvovanja u revolucijama, koje bi harale širom gradova i sela naše zemlje. Ne bismo bili neorganizovani kao inače, te bismo napravili sistematizaciju buna. Turist bi se samo trebao odlučiti koja ga tema najviše zanima: revolucija protiv nezaposlenosti, protiv gladi i siromaštva, revolucija za besplatno obrazovanje ili penziju dostojnu čovjeka, revolucija protiv korupcije, tranzicije, stagnacije… Još bi rekao da li preferira selo ili grad, mirne proteste ili razjarenu masu. U ponudi bismo, naravno, imali sve.

Kad će ta revolucija?

Ako već želimo ozbiljnu revoluciju, ne bi bilo loše imati nezadovoljnu i ljutu masu. Trebala bi biti homogena kada je o problemima i željama riječ. To su ljudi koji ne žele rat ili mir, ne žele biti gladni i siromašni, izolovani ili potčinjeni. I našlo bi se puno razloga za bunu i u Bosni, ali teško da se ona desi kada je, prije svega, najveća želja ljudima u njoj ne biti Bosanac. Ili da preciziramo biti Srbin, Bošnjak ili Hrvat.

Iako, dakle, potencijal postoji, do revolucije neće doći otprilike pa… nikada, jer, prema mišljenjima stručnjaka, glavni preduslovi za to nisu ispunjeni.

Saša Drače, doc.dr. na Odsjeku psihologije Filozofskog fakulteta u Sarajevu daje objašnjenje: „ Psihologija grupa je pokazala da do pobuna nikada ne dolazi nakon nekog prolongiranog stanja neimaštine u kojem se mi objektivno nalazimo. Studije pokazuju da svi narodi kod kojih dolazi do masovnih socijalnih pobuna jesu narodi koji su poznavali jedan kontinuirani period prosperiteta i nakon tog perioda došlo je do nekog pada u njihovom standardu življenja. Dakle, do pobuna dolazi kada postoji diskrepanca između onoga što sam imao i što smatram da zaslužujem i onoga što mi se trenutno dešava.“

„Drugi problem kod nas je nacionalni diskurs. Jedan jako bitan faktor je grupna identifikacija. Ono što je problem ovdje je što se osobe ne mogu identificirati sa jasnom grupom. Da uzmemo bilo koju kategoriju koja objektivno pati u ovoj zemlji, ko su ti ljudi? To su studenti, to su penzioneri, to su nezaposleni. Međutim, ono što se dešava; da bi došlo do pobune osobe trebaju biti identificirane sa svojom grupom. Dakle, član sam te grupe – to su ljudi koji su meni bliski. Šta radi nacionalni diskurs koji je sveprisutan u ovoj zemlji? Samo vas podijeli. Od momenta kada ste podijeljeni, vi se više ne identificirate sa stigmatiziranom grupom, nego postajete ili Bošnjak ili Srbin ili Hrvat.“
No, iako se sve ovo može primijeniti na našu stvarnost, kako je moguće da ne postoji težnja za djelovanjem bar među studentskom populacijom? Čak i da žive u jednoj idealnoj zemlji i da nemaju nikakvih objektivnih problema, zar oni ne bi trebali sami stvarati prilike za dizanje glasa, jednostavno zbog toga jer im to njihova mladost nalaže. Mladost koja se buni protiv režima, roditelja, starosti i svakog kalupa.

„Radi se o generaciji koja je odrasla u ratnom i postratnom periodu. Jedina referenca, ono što imaju je to suočavanje da nikakva akcija ne može pomoći ni u kakvom pogledu, ne može dovesti ni do kakvih promjena.“, dodaje doc.dr. Drače.

Ko zna, možda nam revolucija nije ni potrebna? Ako pobijedimo Portugal, i konačno odemo na Evropsko prvenstvo, možda bi stvari mogle krenuti nabolje. A čuj, i ako izgubimo, imamo šansu za Svjetsko prvenstvo, a poslije toga će vjerovatno biti bolje. A ako ni to ne uspije, sad’ će i neki Eurosong. Ovaj put bi bio red da pobijedimo.

A onda će sigurno, sto posto, zagarantovano sve biti bolje!

Hilma Unkić / novinar.com.ba

O Tesanj Net

2 0 komentara

  1. Francuzi odmah zapale Pariz kad im u drzavi nesto nije ok! A mi… Mi samo govorimo: “Suti, moze bit` i gore”.

  2. Sve dok imam za kafu meni je dobro

    Sta da ti kazem osim onog vec recenog u navedenoj floskuli. Jedni sute zbog onog sto ja zovem post-jugoslavenska trauma, gdje je bila cvrsta ruka vodje onako po pravom lenjinistickom modelu, pa se ista izgubila i revolucionarni duh socijalizma (daleko od toga da jugoslavija jest bila pravi socijalizam, samo kazem), drugi opet jer ne znaju ni za sta drugo nego za svijet kakav jest trenutno te misle da je uvjek bilo tako, treci se opet sakrivaju u sredini kako bi ih masile, odnosno apsorbirale sve bitnije drustvene konstantne drustvene promjene. Zasto konstantne, jer smatram da drustvo nikad ne stagnira i da ide od vrhunca do vrhunca, stim da vrhunac neoliberalnog kapitalizma izgleda ovako kako izgleda. Ali ne bih se stobom slozio da u potpunosti suti, pogledaj npr. solidarnosni protest prosli vikend sa “Occupy” pokretom, gdje je protest u Sarajevu bio veci od onog u Beogradu (to je provjerena informacija, bio sam u Beogradu taj dan), tako iako partikularna pobjeda ipak pobjeda, sto ni malo ne znaci da treba ostati zadovoljan time i prestati teziti ka univerzalnoj promjeni. I jos jedna stvar za kraj tog defitistickog cinizma kao sto ga je dr. Drace tako lijepo prepoznao u drustvu i sebi; treba ga se ostaviti i poceti TRAZITI RIJESENJE. Stvari su izanalizirane do kraja, nepotrebno je gledati iz diskursa u diskurs i traziti odakle sta dolazi, znamo da ce nacionalisti reci da je stvar losa jer nacionalno pitanje nije rijeseno, mi lijevicari znamo da nacionalno pitanje dovodi do socijalnog pogorsanja, ali to su samo nus pojave ovog svega sto se zove trenutni drustveni poredak a to je neoliberalni kapitalizam, nacija i nacionalno pitanje su samo alati toga svega, prema kojima je lakse objasniti monstroznosti koje su se desavale i nazalost jos desavaju bilo gdje u svijetu, i od opasnosti da sad relativiziram, ali jednostavno meni licno tako izgleda, nije teorija zavjere, nego jednostavno ko ima vise zemlje tj. resursa pod kontrolom, i kako da se to eksploatise na sto jeftiniji nacin, ali eto nadam se da si skontala koji je to nacin.

Komentariši