Između samoživosti i tradicije

Samoživa osoba umije dobro da kritikuje, pridikuje, usijana je glava, sve zna i u sve se razumije, ali vješto izbjegava da radi nešto konkretno, sem ako se iza toga ne krije neka lična korist. Ni u kom slučaju, ni za koga ne mijenja svoje planove ili ono što je zacrtala i naumila, pobjegne “kada zagusti”, neosetljiva je na potrebe drugih.

Tradicija ili ne?

Prije skoro trideset godina, ne sjećam se da li je bila 15. ili 27. noć ramazana, sjećam se kovanice koja se znojila skupa sa mojom srećom u dječijem dlanu.

– Ta čarobna noć, gužva kao na divljem turskom sajmu!

Pošto je noć posebna i sama gužva postaje nesnosna, krenuvši od improvizovanih štandova do oskudne svjetlosti koja obasjava ulicu od čaršijske apoteke, pa sve do Kemine slastičarne. Tamo me čeka magična kugla sladoleda. Udisaj zraka i duboko poniranje u gužvu čudne manifestacije će me, čak i sklopljenih očiju, odvesti do magičnog izloga.

Pred njim, sad već rahmetli Kemo i njegovih par ahbaba sjede na klupici i veselo čavrljaju. Sama pojava čovjeka u meni je budila strahopoštovanje. Ljutito me pogledavši, upita: „ Šta ćemo sine?“ Usaftana kovanica u dlanu čeka poštenu razmjenu.

Nećkam se između kugle i sladoleda sa automata. Na momenat mi se učini boljim da uživam u dva okusa.

– Ako može, ja bih sladoled iz automata.

Vještom rukom povuče hafifan kornet i napuni ga blijedom kombinacijom vanilije i lješnjaka. Bacih paru i uzeh kornet. Sladoled je plakao niz moje ruke, a i ja u nemoći da manevrišem kornetom i hodom poput pehlivana kroz gužvu, ostajem bez slatkog, mirisnog sadržaja.

Ostaju mi samo slipave ruke i polomljen kornet. Ne plačem, smijem se, jer u tome svemu ima čari. Ljudski žamor, moje nemoćno pomjeranje da stignem nazad do apoteke me, na momente, nervira, ali trpim. Jednom u godini je ramazan i sa njim sva gužva koja dođe i ode i takav Tešanj samo pamtim.

Iskreno, postojao je neki nepisani red. Vjernici su išli u džamiju, djeca su se igrala na mahali, žene su stražarile u kući, a oni malo stariji od mene su feštali u kafićima, kao da je Nova Godina. Znali smo da će se sliti rijeka ljudi u čaršiju, kao Kudreti voda i uznemiriti lokalni živalj, jer takav je Tešanj, uzak za ljude koji nisu odrasli u njemu.

No, ovi dani su bili posebni, kad su se zatvoreni Tešnjaci mješali sa prigradskim stanovništvom u jedno. Ipak, Tešnjak hoće da je po njegovom, seljak hoće da se raduje. Ako vidimo da čovjeka nešto veseli, što nužno nas ne veseli, onda je to diskutabilno, frustrira nas. Od toga nastaju knjige, magisteriji, doktorske disertacije, pa ipak, ništa od toga ne pomaže Tešnju i njegovom življu da se promjeni. On ne podliježe zubu vremena, ne želi da se mijenja, ne želi da se otvara, ne želi da napreduje. Pitanje je, da li je to do čovjeka ili do čaršije?

Ako kroz decenije tradicije, kako god da je ona manjkava, ljudi običavaju doći sa sela u čaršiju, ući ili ne u čaršijsku džamiju, igrati kolo ili jednostavno se izmješati sa tešnjacima, kakvo je zlo u tome? Poremećena mikroklima čaršije? Šok i nevjerica koja traje desetinama godina? Do koga je? Zašto ovoliko pitanja u meni izazvano samo jednom rečenicom, kao ova koja mi vrijeđa inteligenciju.

Izvini(te), šta je pisac htio da kaže i ako ima “građansku hrabrost”, neka se izjasni! I još jedno, šta je to što Tešanj ima da ponudi meni, što ja ne mogu sa ostalim da podjelim? Koji to Tešanj poziva ljude na šetnju na ovakav način? Onaj koji ja poznajem, ne priča jezikom mržnje, nesigurnosti, nesrdačnosti i nedobrodošlice. To nije jezik, na kraju krajeva, diplomacije, nego jezik rata, nesigurnosti i frustracije. Još više se zabrinem da ovakvu izjavu podržava skoro 70 osoba, među kojima su dvije koje, na vlastitu žalost, poznajem!

Žale se roditelji da ne mogu da sputaju djecu od samoživosti, a psiholozi odgovaraju da se samoživost ne prenosi ni malo preko genotipa, već ličnim primjerom.