BiH – zemlja koja se plaši ludosti!

hilma-unkicPostoji ta neka čudna opsesija među stanovnicima naših prostora da uvijek moraju biti dobro. Ona ih stalno opominje, diše im za vratom i ne dopušta ni trena da im realnost provjetri njihov, vještačkom srećom, zagađen život. Premda živimo u zemlji u kojoj, na gotovo svakoj stepenici života, nalazimo neke nenormalne prepreke i gdje sa svih strana vreba dah krvave prošlosti, te još manje svijetle budućnosti – mi nastavljamo biti dobro. Iako su stasale kompletne generacije, ličnosti i ličnosti rođene u ratu, onih koji su u njemu izgubili djetinjstvo, mladost, prve godine braka, razvoda, majčinstva, puberteta, starosti – mi nastavljamo biti dobro. Iako nemamo posao, diplome su nam priznate samo na fakultetima na kojima smo ih stekli, zaglavljeni smo na nekoliko kvadratnih metara svoje avlije, siromašni smo, nepoželjni, jadni i nikakvi – mi nastavljamo biti dobro. E, pa, evo novosti – niko ne može uvijek biti dobro! Čak i da nas ne prati kobna geografska sudbina, postoji jedan razlog zbog kojeg ne možemo uvijek biti dobro i vrlo je jednostavan – ljudi smo. A kada si čovjek , obično je slučaj da imaš i složeniji mozak, a kada imaš taj organ, onda imaš i problem.

Zbog stava da uvijek moramo biti dobro da bi bili prihvatljivi drugima i sebi nekako nas jedna profesija čini nemirnima. Ta profesija koja se tako besramno usuđuje zalaziti u naše duše, tražiti od nas da tragamo i da se mijenjamo, ta profesija koja tvrdi da nam može pomoći i da Džemo nije lud, iako cijeli dan samo šuti i ne izlazi iz sobe, a kada se pojavi histeriše i prijeti da će nas sve pobiti. Otkud toj psihologiji pravo da ona kaže da Džemo nije lud, ili bilo ko koga smo mi odredili takvim?

Zbog čega ljudi izbjegavaju psihološku pomoć?

Iako je sve više zemalja u kojima je imati svog psihologa postalo već tako uobičajeno kao imati oftalmologa, pedijatra ili dermatologa, mi smo još uvijek u fazi gdje se nekako s poteškoćama privikavamo na ideju da se zbog nekih problema posjećuje psiholog, a ne hodža. A ako se desi da neka individua, dovoljno osviještena, informisana ili napaćena, pokuca na vrata psihološke službe, ta osoba automatski nije „sva svoja“, ona je „otišla“, „pukla“, „odlijepila“, „pošandrcala“, malo joj se „pomutilo u glavi“. Ta osoba je aksiomatski LUDA! Inače, mi smo društvo čije živote uspješno kreiraju predrasude. One čine da postoji veći broj ljudi kojima ćemo zauvijek zabraniti da uđu u naš život, nego onih kojima ćemo dati šansu, a time nas predrasude unazađuju i dijele.

Sa predrasudama koje vladaju prema psiholozima i osobama koje prolaze kroz određene psihološke poteškoće čudno je da su toliko jake da njima direktno narušavamo kvalitetu svog života. Možemo gledati svoje dijete, brata, prijatelja ili sami sebe kako se godinama borimo sa nekim psihološkim problemom i posegnuti za svim metodama da nam bude bolje, ali otići kod psihologa je, u najboljem slučaju, zadnja opcija. Jer „psiholog je doktor za lude“, a mi ne želimo da nas drugi posmatraju tako, a i sami sebe ćemo lakše prihvatiti bez te etikete. Na pitanje zbog čega ljudi u našoj zemlji izbjegavaju stručnu psihološku pomoć, mladi psiholog Adi Hasanbašić, osnivač Udruženja Metanoia kaže:

U našem društvu postoji snažna društvena norma da određene stvari koje nam se dešavaju treba “trpiti”, samo “stisnuti zube” pred (ili nakon) traumatskim, stresnim životnim situacijama. Stid zbog stigme da je neko “lud” ili “drugačiji” ukoliko se obrati psihologu, psihijatru, psihoterapeutu po pitanju psiholoških poteškoća spriječava mnoge osobe da potraže stručnu psihološku pomoć. Čak i odlazak na psihijatrijsku kliniku mnogim osobama može biti traumatsko iskustvo, pa izbjegavaju da se obrate nekom za pomoć iz straha da ih ta osoba ne uputi na psihijatrijsku kliniku.”

No, da postoji itekako velika potreba za ovom profesijom, govore i podaci iz 2010. godine kada su građani Bosne i Hercegovine na lijekove za ublažavanje depresije, nesanice i drugih psiholoških poremećaja potrošili dvadeset i jedan million konvertibilnih maraka. Briga o mentalnom zdravlju posebno je važna u društvima gdje je mnogo vanjskih faktora koji mogu izazvati nezadovoljstvo u životu pojedinca. Postratna, tranzicijska i siromašna društva poput našega nisu baš idealni za neometan razvoj ličnosti.

Do devedestih godina mi smo još uvijek imali takvo društvo gdje smo se mnogo oslanjali na prijatelje, na poznanike, gdje su bile jake međuljudske veze i dosta se tražila podrška na tom psihološkom planu, pa stručna psihološka pomoć i nije bila toliko potrebna, iako je bilo psihologa. U postratnom periodu, malo su se te ljudske međuveze pokidale. Ljudi više nemaju toliko oslonca u svojim prijateljima, poznanicima, odnosno ne mogu se požalit. Međutim, oni i dalje ne trče psiholozima“, mišljenje je psihologa Remzije Šetića, člana Upravnog odbora Društva psihologa Federacije i uposlenika Centra za mentalno zdravlje Stari Grad.

On dodaje: „Kod nas u društvu postoje velike predrasude kada je riječ o čovjekovom psihičkom dijelu. Nije sramota reći da imate bilo koje somatsko oboljenje, ali da kažete da imate psihičku poteškoću, e onda je to sramota. Ljudi to doživljavaju kao znak slabosti. Međutim, da li postoji ijedan čovjek na svijetu koji nekada nije imao određenu psihičku poteškoću? Takav čovjek ne postoji.“

 

Dio odgovornosti leži i na (ne)stručnjacima

Kako se i samo društvo tek upoznaje sa ovom naukom, te nepovjerljivo i sa mnogo skepticizma gleda na nju, tako i predstavnici iz različitih psiholoških službi ponekada doprinose stvaranju loše slike o sebi. Nemogućnost da se isprate svjetski trendovi, neposjećivanje dodatnih edukacija i opća nezainteresovanost našeg društva za cjeloživotno učenje, prisutna je i među ovom profesijom. Tako nije rijedak slučaj da kada osoba konačno pređe preko svojih i uvjerenja drugih koji je okružuju i kada se odluči za posjetu psihologu, psihijatru, psihoterapeutu tek doživi razočarenje.

Ono što je veoma važno naglasiti jeste da kod nas ne postoji dovoljno dobro razvijen sistem mentalnog zdravlja (a da ne govorimo o alternativnim pristupima koji se dešavaju izvan psihijatrijskih institucija) i stoga je dominantan biomedicinski pristup psihološkim poteškoćama te psihofarmakologija kao glavni vid tretmana koja mnogima ne odgovara. Interesantan podatak je iznijela djevojka koja je posjetila predavanje organizovano od strane Udruženja Metanoia, gdje je rekla kako se obratila psihijatru za pomoć i da joj je isti, bez da ju je i pogledao, dao lijekove i rekao :>Ili uzimaj ovo, ili mi nemoj dolaziti<, što je kod nje još više pojačalo anksioznost od odlaska psihijatru ili psihologu u potrazi za pomoć. Ovim postupkom, on je kod nje stvorio otpor da se obrati nekome za pomoć kad joj to zaista bude trebalo”, iznosi primjere Adi Hasanbašić. No, bez obzira na loša iskustva sa pojedinim stručnjacima, ne treba odustajati od traženja pomoći. Kao i u drugim naučnim oblastima, tako i u ovoj, neki ljudi obavljaju svoj posao uspješnije od drugih.

Za bilo koji psihološki tretman najvažnije je obostrano prihvaćanje i spremnost na promjene. Naravno, ukoliko neko osjeća da usluge koje prima nisu za njega adekvatne, da nema napretka, treba pokušati promijeniti psihologa. Ali u svemu onome što radimo potrebna je istrajnost i dosljednost“, dodaje Remzija Šetić.

Kasni razvoj psihologije na našim prostorima i teško nadoknađivanje izgubljenog

Prvi studij psihologije u Bosni i Hercgovini otvoren je 1989. godine na Univerzitetu u Sarajevu, a zatim je 1994. godine otvoren i drugi, u Banjoj Luci. Prema riječima Remzije Šetića, prije toga studenti iz naše zemlje studirali su u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, odakle su se vraćali u svoju zemlju. Može se reći da je psihologija na tlu naše zemlje prisutna oko pedest godina, što je, na primjer, duplo manje od Hrvatske (koja također nije najsvjetliji primjer). Prvi psiholozi u Bosni i Hercegovini počeli su raditi 1959. godine, a prvo psihološko društvo osnovano je 1964. godine i imalo je oko 25 članova. Tada su psiholozi, međutim, bili zastupljeni najčešće u industriji, odnosno u biroima za zapošljavanje, gdje su pomagali pri profesionalnoj selekciji. Tek se kasnije, osamdesetih godina, psiholozi angažuju i u zdravstvu, te školstvu, da bi ih danas najviše bilo zaposleno upravo u zdravstvu. Doći do preciznih podataka o psihološkoj praksi u našoj zemlji nije jednostavno, posebno zbog činjenice da još uvijek nemamo zakon o psihološkoj djelatnosti niti je neko nadležan da nadgleda rad psihologa. Ipak, prema nekim procjenama, danas naša zemlja ima 600 psihologa (u Hrvatskoj ih ima 3000). Psiholog Šetić pravi zanimljivo poređenje između ove dvije zemlje kada za primjer uzima psihologe zaposlene u oružanim snagama. U Hrvatskoj u ovoj oblasti radi osamdeset, dok u našoj zemlji tek tri-četiri psihologa.

Ipak, situacija se iz godine u godinu mijenja, sve je više diplomiranih psihologa, a danas se ovaj studij može završiti, pored Sarajeva i Banje Luke, i u Mostaru, Palama i na određenim privatnim fakultetima. Studenti psihologije, također, uzimaju stvar u svoje ruke i angažuju se na različitim projektima. Tako je prije godinu u Sarajevu osnovano Udruženje studenata psihologije „Sinapsa“ koje ima za cilj organizovanje i okupljanje studenata psihologije iz Sarajeva, ali i šire.

„Jedan od osnovnih ciljeva nam je podizanje svijesti o tome šta je psihologija, ko su studenti psihologije, šta oni rade, koliko oni mogu utjecati na sliku društva“, riječi su Ene Hubić, predsjednice Upravnog odbora ovog udruženja. I tokom samog studija studenti mnogo vremena posvećuju temi predrasuda prema ovoj struci:

Dva, tri kolegija u toku studija posvetili smo upravo tim predrasudama i obično je u osnovi svake te predrasude ili stereotipa neznanje, nedostatak nekih informacija o nečemu. I predrasude i stereotipi nestaju tako što se upoznaje ona druga strana. Mislim da se dosta treba raditi na tome da psiholozi budu shvaćeni kao ljudi. Ne kao neki lijek koji će nešto izliječiti, već ljudi koji će pomoći nekome, biti savjetovatelji, vodiči kroz neko poboljšanje“, dodaje Ena Hubić.

Iako smo još uvijek daleko od standarda razvijenih zemalja i nekih zemalja regiona, ipak se može vidjeti blagi napredak. Taj napredak je daleko od stvarne potrebe stanovništva za psihološkom pomoći, ali daje nadu da bi se stvari mogle mijenjati.

Ljudi na Zapadu imaju potpuno razvijenu naviku da posjećuju psihologa, to se ne gleda kao nešto strašno, jer je zapravo masovna pojava da ljudi idu psihologu. Kod nas je to još uvijek rijetkost. To održava predrasude. Međutim, u ovom periodu, unazad 12-13 godina, psiholozi koji rade, posebno u zdravstvu i socijalnom sektoru osjete da svake godine imaju sve više posjeta“, kaže Remzija Šetić. On objašnjava da se kroz te ljude koji odlaze psiholozima širi i pozitivna slika o ovoj struci, jer će zadovoljni korisnici pričati o svojim iskustvima bliskim ljudima koji na taj način i sami mogu stvoriti drugačiju sliku o psihološkoj praksi.

Kako nešto promijeniti?

Problematika mentalnog zdravlja se ne tiče pojedinaca nego kompletnog društva. Šta o društvu govori činjenica da ono samo stvara “ludake” od svojih pripadnika (što je evidentno u političko-ekonomskoj situaciji kao što je naša)?! U ovakvim situacijama najčešće sve ostane na tome da je pojedinac “bolestan”, čime se skida sva odgovornost sa društva.” (Adi Hasanbašić)

Često zbog nemogućnosti da se dovoljno otvorimo ka drugome i da shvatimo onoga ko je drugačiji od nas, tog drugačijeg objasnimo sami sebi kao neispravnog. Tako nam je valjda lakše, jer neko mora biti neispravan, a to nikada ne možemo biti mi. Vrlo je teško prihvatiti ideju da neispravnog i pogrešnog nema, nego da smo svi mi samo varijacije dobrog. To nisu vrijednosti koje su podučavane u našem društvu jer one podrazumijevaju veću upotrebu mozga, trud da se razumije drugi i suštinsko sagledavanje stvari.

Ako nekoga obilježimo kao ludu osobu, u tom trenutku svu odgovornost skidamo sa svojih leđa jer na ludost se nije moglo utjecati, ona je zapisana u genima i apsolutna je. No, ako ljude sa psihološkim problemima posmatramo kao ljude poput nas samih, onda to znači da su i oni normalni i da među nama nema razlika. A ako su oni normalni ljudi i ako smo mi normalni ljudi, ko će onda biti lud? Nekako nam teško pada da niko ne mora biti lud. No, od toga kao da nam teže pada to što bi se tada morali početi i sami preispitivati. Ponovo, ako su oni normalni ljudi, a imaju samo neke poteškoće, morali bismo si početi postavljati pitanje, da li možda i mi imamo nekih poteškoća? Da li smo sretni? Da li živimo živote kakve želimo? Da li smo se riješili svojih najdubljih strahova? Onih površinskih? A kada bi krenuli tragati za odgovorima, možda nam se ne bi svidjeli. Ne bi nam se svidjeli najviše jer bi značili da nešto moramo mijenjati, da moramo skinuti maske prividnog zadovoljstva i zaći duboko u sebe. Tamo gdje nikada ranije nismo bili. Tada bismo morali priznati da Džemo nije lud, ili da smo svi podjednako ludi kao i on.

Hilma Unkić
(novinar.me)

About Tesanj Net

Komentariši