Zločinci nisu krivi

Kažu da je eksperiment sa žabom odavno potvrđen, ali i da pravilo važi i za zajednice ljudi. Po tom eksperimentu ako žabu stavite u previše toplu vodu ona će odmah iskočiti, ali ako je stavite u hladnu vodu, a onda vodu postepeno zagrijavate ona će ostati u vodi dok ne bude potpuno skuhana. Žaba se polahko prilagođava na okolinu a kada shvati da joj ta pretopla voda zaista smeta, kada je životno ugrožava, ona više nema snage da poduzme akciju i iskoči iz vode.

Apelaciono veće Haškog tribunala danas (16.11.2012.) je oslobodilo hrvatske generale Anta Gotovinu i Mladena Markača krivice za progon srpskog stanovništva iz Kninske krajine 1995, poništivši prvostepenu presudu kojom je Gotovina bio osuđen na 24 godine, a Markač na 18 godina zatvora (sa tri glasa ZA i dva glasa RPOTIV, bilo je pet sudija). Prema konačnoj presudi, operacija Oluja kojom je Gotovina zapovijedao u augustu 1995. nije bila udruženi zločinački poduhvat u cilju protjerivanje Srba iz Kninske krajine. Dokumentaciono informativni centar “Veritas” u svojoj evidenciji ima imena 1.960 poginulih i nestalih Srba u “Oluji”, od kojih 1.205 civila – 522 žene i 12 djece. Gotovina i Markač oslobođeni su krivice za progon, deportaciju, pljačku, ubistva, bezobzirno uništavanje, nehumana djela i okrutni tretman srpskog stanovništva u Krajini od početka augusta do kraja septembra 1995. Ta djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Gotovina je u prvostepenom postupku pred Haškim sudom 15. aprila 2011. godine osuđen na 24 godine zatvora, Markač na 18 godina. U “Oluji” je s prostora Srpske Krajine protjerano oko 220.000 ljudi. Suđenje za “Oluju” počelo je 11. marta 2008. zbog ratnih zločina iz augusta 1995. godine. Mediji u RS-u su izvjestili: Skandalozna odluka – Gotovina i Markač slobodni, Oluje kao da nije bilo.

Haški tribunal po drugi put (29.11.2012.) oslobodio Ramuša Haradinaja krivice za ratne zločine počinjene nad civilima tokom 1998. godine. Eksplozija oduševljenja u Prištini. U Prištini je to dočekano sa oduševljenjem okupljenih ljudi na otvorenom prostoru, vatrometom i pucnjavom iz vatrenog oružja.

Haški tribunal oslobodio je, većinom glasova, (28.02.2013.) u žalbenom postupku bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije generala Momčila Perišića, koji je bio osuđen na 27 godina zatvora. U to vrijeme većina u pretresnom vijeću proglasila ga je krivim za pomaganje i podržavanje zločina koji su se desili između 1993. i 1995. godine u Srebrenici i u Sarajevu. Perišić je bio proglašen krivim za svoju ulogu nadređenog u granatiranju Zagreba u maju 1995. godine.

Bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilo Perišić, koji je oslobođen za ratne zločine pred Haškim tribunalom, ocijenio je da je oslobađajuća presuda dokazala da VJ (Vojska Jugoslavije) nije kontrolisala Vojsku Republike Srpske i Srpsku vojsku Krajine u građanskom ratu. U prvom intervjuu nakon oslobađanja, Perišić je za Televiziju B92 rekao da je VJ pružala pomoć oružanim snagama Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj sa ciljem da se Srbi odbrane, ostanu na svojim ognjištima i “odbrane goli život”, a ne da bi omogućila da se izvrše pojedini zločini. Vojska Republike Srpske je bila posebna vojska jer je imala državu, Ustav, zakone, politički i vojni vrh. Perišić je rekao da to što je Jugoslavija plaćala te oficire ne znači da ih je kontrolisala, da je ta odluka donijeta prije nego je on postao prvi čovjek vojske i da je motiv za to bila isključivo odbrana od neprijatelja a ne ratni zločini.

„Svakako, kao profesionalni vojnik znam da u bilo kojem ratu stradaju civili, najviše civili. A posebno u građanskom ratu, naročito u verskom-nacionalnom građanskom ratu. Ali, žrtve su bile podjednako na svim stranama“ – rekao je Perišić.¹

Perišić je komentarisao i svoj susret sa Milošević u Hagu. Kada smo se videli, on mi je rekao: “Momo, lija, lija, pa dolija. Evo i tebe ovde”. A ja sam mu odgovorio: “Šefe, da si me malo više slušao, ne bi ni ti ni ja bili ovde” – rekao je Perišić.

Puštanje Momčila Perišića na slobodu ne znači da se Srbija oslobođa odgovornosti za učešće i pomoganje vojske RS-u tokom agresije na BIH, mišljenja su visokopozicionirani funkcioneri Bosne i Hercegovine. Oslobađajuća presuda nakon prvostepene od 27 godina, može značiti, kažu – podstrek Srbiji u boljim odnosima sa Kosovom, ali i neki vid nagodbe zbog oslobađajućih presuda hrvatskim generalima. Kako god da jeste, zaboravljene su žrtve i ovo je snažan udarac Srebreničanima, Sarajlijama, Zagrepčanima, ali i Mostarcima.

Sada bi pokojni sporstki komentator Mladen Bilić rekao: „Pa dobro ljudi, ŠTA JE OVO?!“. Mnogo je lakše odgovoriti šta NIJE nego šta JESTE. Pravda sigurno nije, nije ni profesinolanost međunarodnog suda u Hagu, nije ni ljudsko pokajanje osuđenih pa oslobođenih, a satisfakcije za žrtve ne može ni biti.

Interesantno je, osim u slučaju Haradinaja (gdje je i prvostepena, i drugostepena presuda oslobađajuća), da su sve druge navedene prvostepene presude bile osuđujuće, i to za učešće u organiziranom zločinu progona ljudi i ubistvima. Kazne su bile i do 27 godina zatvora. Ali i da su potvrđene, to sasvim sigurno ne bi bila adekvatna, nego skoro nikakva satisfakcija žrtvama progona i počinjenih zločina.

Ali ako je to već tako, a tako je, zašto je izostalo ljudsko pokajanje? Zašto (sa izuzetkom Ante Gotovine, koji je, iako ne znam šta stvarno osjeća ali je bar javno kazao, da na prvom mjestu žali za žrtvama koje su se zaista dogodile) nema tog ljudskog osjećaja pokajanja nad nevinim stradalim? Zar mogu neki ciljevi, makar se zvali nacionalnim i državnim, opravdati zločin i ubistva? Zar je važniji nacionalni i državni interes od pravde i prava nevinih?

Ali ako je i to već tako, a tako je, zašto je izostala profesionalnost sudija u međunarodnom sudu u Hagu? Ili tamo i ne sjede profesionalci, nego diplomate. A već odavno znamo da diplomatima istina i pravda ništa ne znači. Ta je profesija sama po sebi već odavno neetična, bez istinskih vrijednosti, utemeljena na lažnom sistemu vrijednosti jačeg, moćnijeg, bogatijeg. Ili su tužitelji uklonili dokaze, kao što je to dokumentovano na TV FACE. Strane koje su se odnosile na učešće u ratu u BiH su zatamnjene u engleskoj verziji dokumentacije, ili kako je nestao transkript razgovora Predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana sa vojnim vrhom Hrvatske na Bironima prije akcije „Oluja“.

Pa ako je to tako, a postalo je očigledno da jeste, ne možemo očekivati pravdu iz Haga. Međunarodni sud pravde je bila još jedna velika „šarena laža“ svima koji su se pravdi nadali. To je ista ona pravda po kojoj Badinterova komisija priznaje međunarodno pravo Sloveniji, Hrvatskoj i drugima republikama bivše Jugoslavije na samostalnost a onda samo od Bosne i Hercegovine traži da se provede referendum. To je ista ona pravda po kojoj UN prizna BiH kao svoju ravnopravnu članicu a onda uvede embargo na naoružavanja, iako je njena članica napadnuta. To je ista ona pravda po kojoj UN proglasi zaštićenu zonu Srebrenica, zatim razoruža branitelje u Srebrenici, a onda kada je Ratko Mladić sa vojskom RS-a i pomognut Momčilom Perišićem i podrškom iz Srbije napao Srebrenicu, posmatra genocid pred svojim očima a kada se genocid dogodio, onda ga verbalno osude.

Stoga, iako se nikada normalan čovjek ne može složiti sa zločincem ni na koji način u sudjelovanju u zločinu, makar zloinac bio iste vjere, nacije ili države, ovdje ne mogu da se ne složim samo sa jednom logičkom rečenicom Momčila Perišića koji je kazao: Apsurd je da neko iz VJ bude optužen zato što brani granice i državu i štiti nacionalne interese, dok američki generali i političari štite svoje nacionalne interese nekoliko desetina hiljada kilometara daleko od svoje teritorije.

Zločinac Momčilo Perišić, kome je učešće u zločinu pravno oprošteno, za mene će uvijek ostati zločinac ali on je opravdanje našao u ponašanju najveće demokratije u svijetu, najveće sile suvremenog svijeta, u ponašanju Amerike u mnogim događajima širom svijeta. Iako je to neprihvatljivo, u stvarnosti je tako. Pitam se u koga će se ugledati branitelji BiH kako bi, dok još mogu, reagovali? Ili su već skuhani toliko da više ni reagovati ne mogu!

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj