Kupuj mlijeko od komšije

Ovih dana sam primio poruku putem društvene mreže kojom se iskazuje kritički osvrt na privrednike u Tešnju jer ne odgovaraju na dopise građana, klubova, portala i slično a očekuju da se kupuju njihovi proizvodi. Uz to mi je postavljeno pitanje: Da li kupovati mlijeko od komšije koji te smatra građaninom drugog reda?

Ranije sam dobio pitanja pa i neku vrstu protesta zbog toga što neke tešanjske kompanije organizuju druženje uposlenih izvan područja općine Tešanj, kao da ovdje nema mjesta za takva druženja? Ili zašto sam ja štampao svoju knjigu u štampariji u Tuzli kada ima dovoljno štamparija u Tešnju? Ili posljednje pitanje je bilo zar je morao pjevač iz Srbije (Miroslav Ilić) gostovati u Tešnju baš u vrijeme Dana nezavisnosti BiH (gostovao 02. marta)?

Mnogo pitanja za jedan odgovor. Ali ako bih morao odgovoriti u jednoj rečenici, onda bih kazao da se radi o pitanju osobne odgovornosti i društvenog sistema vrijednosti. Ovdje neću iznositi svoje mišljenje o tome na kojem je nivou osobna odgovornost uopće, niti da li postoji prepoznatljiv društveni sistem vrijednosti. Ali, da bih makar djelomično pojasnio šta to podrazumijeva, osvrnuću se uopćeno na postavljenja pitanja.

Prvo, očekivanja privrednika da se kupuje domaće je logično, društveno prihvaljivo i korisno. Većina naših privrednika su uglavnom i vlasnici nekih kompanija koje imaju svoju poziciju na tržištu, koje pored toga što imaju kupce i dobavljače, što ispunjavaju potrebe svojih kupaca, što vode računa o ekonomskim pokazateljima uspješnosti svojih firmi uključujući profit, oni imaju i veliki društveni značaj jer zapošljavaju ljude, plaćaju poreze, sudjeluju u društvenoj zajednici na različite načine i bez sumnje predstavljaju tačke oslonca lokalnog razvoja. U slučaju općine Tešanj, poduzetnost ljudi oslonjena je na dugogodišnje iskustvo automobilske industrije u Tešnju i disciplinu rada svojstvenu konkurentnim tržištima, ali i inače razvijenim radnim navikama i tradiciji da data riječ u poslu treba biti održana, u okolnostima slobodnog tržišta došla je do punog izražaja. Izrastao je veliki broj malih i srednjih kompanija čiji vlasnik je najčešće i direktor, u čijoj glavi je smještena i razvojna strategija proizvoda/usluga, odnosi sa kupcem, marketing funkcija, odnosi sa zajednicom, odnosi prema uposlenim, organizacijska struktura i slično. To su kompanije koje nemaju birokratskih struktura, a istovremeno su opterećene velikim brojem jednokratnih zahtjeva iz okruženja: od raznih udruženja, klubova i pojedinaca. U takvoj situaciji oni prestanu neselektivno odgovarati na upite iz okruženja prije nego što su izgradili mehanizam funkcionisanja sa okruženjem. To je faza razvoja kompanije u okolnostima koje su složene ali i koje se mijenjaju.

Stoga im ne treba zamjeriti, nego treba graditi mehanizme, i to je proces. Udruženje privrednika je na dobrom putu da bude od koristi svojim članicama – kompanijama, ali i zajednici u kontekstu ovog pitanja. Za takvo što će trebati vremena, međusobne solidarnosti i uvažavanja ali nema odustajanja od izgradnje tog puta. Ne smijemo zbog grešaka koje se dogode (bez obzira jesu li to greške ili nisu, ali govorim u kontekstu da o njima jedni misle da su greške, druge ne misle (jer nekada imaju opravdane razloge koji drugi ne vide)) krenuti u prozivanja, u uskraćivanje podrške, u traženju rješenju tamo gdje ga nema. U višestranačkom političkom sistemu, pored vlasti, izgrađuju se mnogi drugi društveni mehanizmi (u području civilnog sektora, kako se to često naziva), i ti mehanizmi treba da artikulišu interese svih zainteresovanih strana, da ih mogu prihvatiti bilo da su prigovori, zahtjevi, molbe i oblikovati za buduće djelovanje kako bi smanjivali razlike u pogledima i djelovanju, a povećavali sinergiju u međusobnim odnosima. To je put, nije put da se zatvaramo u grupe, plemena po kojoj je pripadnik moje grupe ispravan, stoga što je pripadnik moje grupe, a ne stoga što radi ispravne stvari. Ili pripadnik neke stranke je loš momak samo zbog toga što je „njihov“, iako ne radi ništa nesipravno.

Ali u višestranačkom demokratskom društvu, svi članovi društva imaju slobodu i odgovornost. Ona znači pravo na kritiku ali nakon toga ne ide tačka, nego novi početak. Onaj ko kritikuje je obavezan poduzimati akcije da se stvari mijenjanju nabolje. Inače je kritika bezvrijedna. Dakle, od komšije treba kupovati mlijeko iako onaj ko prodaje ne vidi da mu je komšija preči od drugih koji su daleko.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj