Važno je misliti

Budeš li o meni mislio dobro, postaću još bolji!

narodna

Ljudi uglavnom nisu svjesni koliko je važno misliti i razmišljati o tome zbog čega čovjek postoji, te šta je njegova svrha života na Zemlji. Čak i djeca nauče veoma rano čemu služi mobitel, računar, facebook, twiter, automobil, kuća,.. i tako idu kroz život spoznajući stvari kojim se služe – čemu služe, a da nikada ne spoznaju čemu oni sami služe? I ne samo to, ljudi uglavnom ne misle i dublje ne razmišljaju čemu služe roditelji, djeca, braća, sestre, komšije, kolege, prijatelji, čemu služi predsjednik, ministar, načelnik, direktor, šef,… Prije bi se dalo zaključiti da većina slijedi neke protokole, običaje, navike, strasti koje se sve više usvajaju kroz filmske poruke, internet sadržaje, savremeni stil života bez razumijevanja značenja takvog ponašanja, bez sagledavanja vrijednosti i etike života, bez sagledavanja krajnje svrhe. A okolnosti u kojima živimo jesu okolnosti velikih promjena. Ako čovjek ne razmišlja o suštini stvari, biće nepovratno izgubljen u vrtlogu beskrajnih potreba i samoponiženja kako bi zadovoljio što više tih potreba. Na kraju puta, uglavnom kasno, shvati svu besmislenost i pogrešnost takvog pristupa. Mnogi spoznaju i priznaju, često se to može čuti kako neko kaže: kakva sam ja bio budala!

Nedavno sam doživio duboko razočarenje, a onda razmislio i shvatio da je do mene. Čovjek dobije ono što zaslužuje. Iako je teško to sebi priznati, iako ne mogu sada prepoznati kada i gdje sam to zaslužio da mi se loše vrati, ali sigurno jesam. Čovjeku se sve vraća kroz život. I to najčešće ne od ljudi kojim čovjek učini nepravdu (svjesno ili nesvjesno), nego od sasvim drugih ljudi koji se nađu u prilici da isto učine. Često i od onih kojim si bio u prilici i činio dobro. Tako se beskrajni krug dobrog i lošeg nastavlja sa različitim ljudima. Ono što sam ja učinio nekada nekom, danas meni neko treći vraća, a ovom trećem će sutra neko četvrti vratiti. Bilo dobro ili loše. I tako se odvija i kotrlja taj začareni krug, izgleda mi nemogućim to zaustaviti. Samo su novi likovi u tom krugu i na tom putu, ali dobro i loše traju. Ali ne smije čovjek sebi dopustiti da se razočara, pogotovo ne duboko razočara. Možda ponekad dopusti sebi da bude malo tužan, i to bi bilo sve. Razočarenje nastaje poslije nekih očekivanja. Shvatio sam da je besmisleno očekivati nešto od drugih ljudi, od nekog koga si možda smatrao prijateljem, ili od nekog koga si smatrao odgovornim za takvo očekivanje, svejedno. Od ljudi ne treba ništa očekivati. Čovjek treba uraditi ono što je do njega, i moliti svog Gospodara da mu olakša put (ako iskreno i duboko vjeruje u Svemoćnog i Svemilosnog).  Jedino On zaslužuje da se moli, ljudi to ne zaslužuju. Ljude treba poštovati, i zahvaliti im ako nešto urade što mogu na tom putu. Sebične ljude nema obaveze ni poštovati, treba im pomoći, ako dopuštaju, da ne budu sebični.

Ali u vremenima velikih promjena i izazova od posebne je važnosti raditi na postignućima. Problema je oduvijek bilo, ima ih i danas, i biće ih, i nije niko bez problema. Radi se o tome da su samo različiti. Istina je i to da se problemi rješavaju, brže ili sporije, manje ili više uspješno. Ali nijedan problem nije zauvijek i ne traje vječno, jer za svaki problem postoji rješenje. Mnogo toga je važno, ali bih ovdje kao faktor od suštinske važnosti za postignuća organizacije postavio pitanje svakom rukovodiocu, samo dvije riječi: Šta misliš? Šta rukovodioci misle, o čemu razmišljaju kada dođu na posao? A nakon toga: Šta misle uposleni? A nakon toga: imaju li ljudi slobodu da kažu ono što misle, da li se kreira atmosfera slobode ili straha?

Ako pretpostavimo da postoji prikladna organizacijska struktura, da postoji jasna vizija, dugoročni i kratkoročni ciljevi, da postoje uspostavljeni procesi, izvještavanje i monitoring kao i uposleni sa potrebnim znanjima i vještinama, vrijednostima i etičkim djelovanjem još uvijek imate neiskorišten potencijal. Kada bi rukovodstvo i uposleni neke organizacije odlučili svaki dan napraviti 0,1 % poboljšanja u onome što svako pojedinačno radi, u onome što se ne mjeri kao performansa uspješnosti, ali ima snažan uticaj na istu, bio bi to napredak koji je teško zamisliti.

Susretao sam ljude u različitim područjima koji za deset godina nisu promijenili ništa. Ono što je promijenjeno odnosi se na alate: računar umjesto pisaće mašine, aplikativni softver umjesto nekih programa opće namjene, nova stolica i okrečena kancelarija, novo auto. Ali u glavama se ništa nije promijenilo: mentalni sklop jednom formiran ostaje vezan za njih kao njihova sjena. S druge strane, susretao sam ljude koji su postavljali krive ciljeve ali im nije smetalo, a i kada postave prave ciljeve onda im ne znaju značenje. Raditi prave stvari na pravi način se može samo ako se misli i razmišlja u vezi sa svrhom postojanja organizacije.

Napraviti promjenu u glavama ljudi, pobuditi ih da misle svojom glavom, da u okviru svog protokola prave poboljšanja makar 1 % dnevno, bio bi sjajan uspjeh. To ne moraju biti visoki ciljevi, mogu biti male stvari, koje su tu pored svakoga. To je moguće u atmosferi slobode, to nije mgouće u atmosferi straha. U atmosferi straha ljudi se povlače u sebe, tek tiho i sa uha na uho kazuju što misle, ogovarajući druge, i tako samo pogoršavaju cijelu situaciju. U atmosferi slobode problemi će se lahko rješavati, pa i oni koji su nekada izgledali nerješivi. Rješavanje problema postat će rutina kroz jasno identifikovanje stvarnih problema, iznalaženje više mogućih rješenja, izbor najboljeg i kretanje u akciju, u implementaciju. Sa problemima koje nije lahko riješiti, a takvih je bilo uvijek i biće ih, mora se istrajavati. I ne samo to. Mora se prestati gledati u problem, nego u moguća rješenja. Ma kako zahtjevna bila. Mora se ostati fokusirani na rješenja i istrajavati. Nikada ne odustati, ni ako je čovjek uplašen, ni ako neko kaže NE, ni kada budućnost izgleda tamna. Može se povremeno odmoriti, ali obavezno nastaviti. A kada dođe kraj boravka na Zemlji, važno je da čovjek ne kaže: kakva sam ja budala bio, nego da još može reći: elhamdulillah! – hvala Allahu! (Hvala Bogu! Hvala Jedinom Gospodaru!).

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj