Zavist

Naša zavist uvijek traje duže od sreće onih kojima zavidimo.

Seneka

Dosada, sumnja, tjeskoba,  frustracija, netrepeljivost, ljubomora, zavist, ljutnja, slutnja, prezir, mržnja, bijes, gađenje, panika, tuga, krivnja, sram, prkos, zbunjenost, ponos, poštovanje, zahvalnost, zadovoljstvo, ljubav, sreća. Sve su to ljudski osjećaji. Neki su ljudska slabost, neki ljudska vrlina, a neki naprosto nužnost. Ljudska je slabost osjećati zavist.

Jedan stariji farmer je bio neraspoložen zbog štete usljed poplave. „Hiram!“, povika njegov susjed, „sve tvoje svinje je poplava odnijela u potok.“

„Što je sa Tomsonovim svinjama?“ upita farmer.

„I one su otišle, takođe.“

„A Larsenove?“

„I one.“

„Pa!“, progunđa farmer. „I nije tako loše kako sam pomislio.“

Tako piše u svojoj knjizi The Book of Wisdom (Knjiga mudrosti), Chandra Mohan Jain poznat kao Osho. Ali svakodnevno susrećemo takve reakcije ljudi. Postoje ljudi koji su „sretni kada komšiji crkne krava“. Što drugim gore, njemu se čini bolje. To je bolest duše. Pošten, dobronamjeran i ponizan čovjek raduje se tuđim uspjesima kao svojim vlastitim, ili bar nije nesretan zbog toga. Jedan od dvojice prvih sinova prvog čovjeka na Zemlji, Ademov sin Kabil, iz zavisti je ubio svog brata Habila. Hiljade godine su ljudi proveli na Zemlji i nisu uspjeli pobijediti zavist. Ljudi su pobjeđivali jedni druge, mrzili i zavidili jedni drugim, ubijali i tlačili jedni druge ali nisu pobijedili zavist u sebi. Oni koji su dopustili da ih zavist vodi kroz život, oni su se prepustili lošem vodiću.

Zavist ne bira ni vrijeme ni mjesto, njoj odgovara svako vrijeme i svako mjesto: ljeto, zima, proljeće, jesen, dan, noć, porodica, kolektiv, zajednica, društvo, mahala, ulica, učionica,…Zavist zna svoj posao. Zavist ne odmara. Ona ne priznaje ni snagu, ni znanje, ni bogatstvo, ni vlast, ni ugled. Čovjek ima bogatstvo, ali zavidi onom ko ima više ili onom ko ima vlast. Onaj ko ima vlast zavidi onom ko ima veću vlast ili bogatstvo. Onaj ko ima i jedno, i drugo, zavidi onom ko ima ugled. Onaj ko ima ugled, zavidi onom ko ima znanje. Onaj ko ima znanje, zavidi onom ko ima snagu. I tako unedogled. I mržnja proizvodi zavist, kao što to čine oholost i čuđenje. Okrutna narav je sklona zavisti, kao što su to strah i ljubav ka vlasti.  A smirena duša ne treba ni bogatstvo, ni snagu, ni znanje, ni vlast, ni ugled i u isto vrijeme, ništa joj od toga nije teret. Smirena duša se uvijek bori protiv zavisti, sama sa sobom, i sve što stekne i koliko god stekne od gore navedenog, pokazuje zahvalnost.

Što je skala osobnih vrijednosti niža, to je skala zavisti viša. Iza zavisti stoji čvrsto i nepokolebljivo vlasnički ego. Svaki čovjek je vlasnik svog ega, svog JA, i niko mu ga ne može oteti osim njega samog. Svaki čovjek drži u posjedu svoj ego mnogo više nego što je vlasnik svoje funkcije, svog kapitala, ugleda, svog autombila, mobitela ili  odjeće. A niko mu taj ego ne pokušava oduzeti, moglo bi se prije kazati da je mnogo onih koji hrane taj ego u drugim ljudima i u sebi samim. Želimo da bude bolje, djelujemo nadajući se uspjehu, a ono što osjećamo i što radimo hrani zavist. Mnogi se pitaju šta je tajna uspjeha, a ne pitaju šta je tajna neuspjeha. Kreira se slika privida, opsjene, lažnih uzroka ličnih frustracija i nevolja u porodici, organizaciji, zajednici pa i cijelom društvu. Uzalud je skidati pacijentu temperaturu zbog prehlade ako se radi o upali slijepog crijeva.

Kao što u knjizi Jednominutna besmisilica, Anthony De Mello S.J. piše:

„Ovaj čovjek priča besmislice“, rekao je posjetilac nakon što je čuo Majstora kako govori.

Učenik reče: „I ti bi pričao besmislice kad bi pokušavao da iskažeš neiskazivo.“ Kada je posjetilac ovo provjerio kod samog Majstora, dobio je ovaj odgovor: „Niko nije izuzet od pričanja besmislica. Velika je nesreća ako ih se priča svečano i dostojanstveno.“

Čini mi se da nam se baš ovio događa. Mogli smo gledati izjave mnogih, posebno javnih funkcionera kako svečano i dostojanstveno pričaju besmislice u vezi ispunjenja zahtjeva onih koji izlaze na proteste širom BiH, ili njenim većim dijelom. Oni koji donose odluke, koji donose zakone i propise, oni trebaju razmotriti sve opcije i donijeti ono što je najbolje za budućnost. Ne da bi opstali, ili da bi pokazali kako oni nisu bili krivi, ili kako se oni nisu ni do sada slagali s tim, ili kako bi samo ugodili onim koji zahtjevaju, nego da bi konačno (tamo  gdje je stvarno potrebno i gdje je moguće) donijeli najbolja rješenja. Stoga i tekst g-dina Huseina Galijaševića, Tešanjski dnevnik 24.02-03.03.2014. godine, objavljen na www.tesanj.net zaslužuje posebnu pažnju jer ukazuje na suštinu stvari. Vrijeme je da shvatimo pouku priče koja je dobila različite forme u mnogim poučavanjima: Jednom je neki mladić pokucao na vrata prijatelja. “Tko si ti, o vjerodostojni?” upita prijatelj. “To sam ja”, odgovori mladić. Reče mu prijatelj: “Odlazi, još ti nije vrijeme da uđeš; za mojim stolom nema mjesta sirovim i nezrelim!” Što drugo će, dakle, skuhati sirova i nezrela, i tako ga spasiti, osim vatre rastanka i plamena izgnanstva? Jadni je čovjek otišao da bi cijelu godinu putovao, plamteći vatrom izgnanstva, pa se, plamteći tako, skuhao, i stoga se vratio, i još se jednom našao pred prijateljevom kućom. Pokuca opet na vrata, uzdrhtao od strepnje da mu s usana ne siđe neuljudna riječ. Prijatelj se javi i upita: “Tko stoji s onu stranu mojih vrata?” Došljak odgovori: “Ti stojiš, o prijatelju.”Odgovori mu prijatelj: “Uđi, budući da si ti sada ja – u ovoj kući nema mjesta za dvojicu!”

Kad bi smrt bila kraj svega povezanog s nama, život bi doista bio besmislen.

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj