Biti dobar sa svima

 

Pokvareni ljudi poštuju iz straha; dobri ljudi, iz ljubavi.

Aristotel

 

Eh, da je njemu da bude dobar sa svima, reče mi osuđujućim tonom prijatelj u jednoj raspravi. Zašutio sam nakon toga a onda dugo razmišljao. U prvi mah sam se pitao: u čemu je problem? Zar nije logično i normalno da svako želi biti dobar sa svima? Zar nije među najboljima onaj koji drugima učini najviše dobra?

A onda mi, drugom pilikom, prijatelj reče još nešto:

ko se bori jedan dan on je dobar,
ko se bori mjesec dana on je bolji,
ko se bori godinu ili nekoliko godina on je još bolji,
a ko se bori čitav život on je najbolji.

Na ovo odmah odgovorim: to što je rečeno nije dovoljno jer i Benjamin Netanyahu[1] se bori čitav život, a meni izgleda da je on najgori. Ali tek tada sam shvatio na pravi način ono prvo, šta znači biti dobar prema svima! Hoće li bilo ko prema zločincu, licemjeru, pokvarenjaku, lažovu biti dobar kao što je prema nekom ko je dobročinitelj, istinoljubiv i pravedan? Biti dobar prema prvom na isti način kao prema drugom značilo bi raditi protiv ovog drugog. To svakako ne može biti ispravno.

Ali ako bi biti dobar prema zločincu značilo suprostavljanje njegovom zločinu, spriječavanje da zločin čini a ne gledanje i pomaganje kako ovaj to radi, onda bi to imalo smisla. Biti dobar prema licemjeru značilo bi biti veoma oprezan, suzdržljiv, provjeriti sve što ovaj kaže i sve što traži prije bilo kakve podrške. Biti dobar prema pokvarenjaku značilo bi dati mu savjet da to ne čini, spriječiti ga u tome što čini koliko se može i nikako mu ne davati podršku. Biti dobar prema lažovu značilo bi reći mu istinu, upozoriti ga na propast takvog pristupa, osuditi takav govor. Ako čovjek može to sagledati na takav način, onda može biti dobar prema svima.

Dakle, prema onim prvim će biti dobar tako što će im pomoći da ne čine to što čine, što će ih spriječiti u tome što je loše, a prema drugim će biti dobar tako što će im dati podršku i pomoći u tome što je dobro. Samo tako čovjek ima pravo htjeti biti dobar sa svima. Ako nije tako onda čovjek sebe dovodi na opasnu granicu, u veliku dilemu, u moguću poziciju licemjerstva zbog osobne kratkoročne koristi, osobne kratkoročne lagodnosti i osobnog kratkoročnog komfora. Čovjek sam sebe zavara, sam sebi učini nepravdu kada daje podršku onom za koga očigledno sazna da je zločinac, licemjer, pokvarenjak, lažov. Jer širenje zla, licemjerstva, pokvarenosti i laži je društvena bolest koja će štetiti sve više i više svima na obadva svijeta.

Ali nekada nije lako prepoznati tu granicu. Zločince je lakše identificirati ali za licemjerstvo, pokvarenjaštvo i laž treba više napora. Iako za licemjera imamo definiciju u odnosima među ljudima: kada govori-laže, kada obeća-ne ispuni obećanje, kada mu je nešto povjereno-nepouzdan je/iznevjeri i kada diskutuje-ponaša se uvredljivo i drsko ipak je teško onome ko nije u neposrednom odnosu takvog brzo prepoznati. Pokvarenjak dolazi od pokvariti, a pokvareno je ono što ne radi ili što loše radi. Za čovjeka je uglavnom ovo drugo. Malo je istinoljubivih u modernom životu. Kome vjerovati, a kome ne vjerovati da čovjek ne bi učinio drugom nepravdu. I u isto vrijeme da čovjek ne bi upao u zamku prisvajanja sebi krajnjeg suda. Svaki čovjek ima pravo na pokajanje, na promjenu, na priliku iako je činio ili čini loše stvari. Odbaciti druge je najlakše, ali pomoći drugima da naprave transformaciju ka dobru je veliki uspjeh. Stoga je ta granica i ta dilema za mene osobno bila teško vidljiva kao što je teško vidljiv trag crnog mrava u mrkloj noći. U isto vrijeme, ne bi trebalo upasti u tu zamku prevelikog opreza i napraviti više štete nego koristi. Svako bi trebao o tome sam razmišljati.

Fuad Hadžimehić

 

[1] Aktuelni Premijer države Izrael