Otvoreno pismo Predsjedniku

“ Vlast je mudrost koja čuva opće i pravedne prirodne zakone.“

Halil Gibran

Poštovani Predsjedniče,

da ne osjećam duboku potrebu i da nemam veliku nadu ne bih Ti pisao ovo pismo. Da nemam makar jedno od ovog dvoje, ne bih pisao ali imam oboje, veliku potrebu i veliku nadu. Da budem do kraja otvoren, iako su obje velike, i potreba i nada, nada je nešto manja ali postoji jer ne smije nestati. Nada mora postojati sve dok postoji potreba.

Prvo ću reći nešto o velikoj potrebi koju osjećam. Naša domovina Bosna i Hercegovina, čija zastava stoji ravnopravno među zajednicom zastava država i naroda u UN-u, ni nakon šesnaest godina od njenog nametanja nije prihvaćena od svih građana Bosne i Hercegovine. Mnogi građani ne znaju ništa o zastavi svoje domovine, a jedan broj uticajnih političara je potpuno negira. A zastavu Bosne i Hercegovine sa historijskim obilježjima (ljiljanima) nisu prihvatili svi, pa je Visoki predstavnik Carlos Westendorp 03. februara 1998. godine predložio Parlamentu BiH zastavu na kojoj:

• tamno plava odgovara boji zastave EU,
• žuti trougao predstavlja tri naroda u BiH, i
• devet zvjezdica duž hipotenuze trougla (od koji su krajnje nepotpune) simboliziraju Europu.

Ni za ovakav prijedlog zastave nisu glasali tada vladajući SDS i HDZ, dok su podržale probosanske stranke ali to nije bilo dovoljno. G-din Westendorp je nametnuo zakon o zastavi BiH, i građani koji vole svoju domovinu je poštuju.

Poštovani Predsjedniče,

možda se već pitate o čemu ja to pišem, i kakva je to duboka potreba zbog nametnutog rješenja sa zastavom BiH kada građani očekuju brži put ka NATO i EU integracijama, nove investicije, više radnih mjesta, reforme, više pravde za obespravljene,… Pišem da se za šesnaest godina (od dana proglašenja nove zastave BiH, ne govorim o strašnim stvarima ispred toga) nije promijenio odnos prema Bosni i Hercegovini onih koji su bili protiv zastave BiH, jer će oni biti novi – stari partneri u vlasti. U ovih šesnaest godina je pokušao svako sa svakim, narodne stranke i ljevica (iako tu nema neke razlike u BiH), mediji i NVO, vjerske zajednice i građani, privrednici i sportisti, javni, obrazovni, zdravstveni i kulturni radnici ali se stvarna promjena nije dogodila. Naše bosanskohercegovačko društvo je u dubokoj krizi, njeni građani od svih građana svih država na svijetu najviše mrze svoju vlast. I oni koji je biraju, i oni koji je ne biraju. Teško im je, najlakše je nekog drugog kriviti pogotovo kada im se daje povod za to, a mržnja iako nije zabranjena je neko emotivno pražnjenje koje ne pomaže nikom. Niti je građanima lakše, niti je onima na vlasti teže. Tako se bar čini. U ovih šesnaest godina promijenio se samo odnos onih koji su priznali Bosnu i Hercegovinu, oni koji su zaustavili agresiju na Bosnu i Hercegovinu i pomogli da prestanu stradanja, oni koji su proglasili novu zastavu Bosne i Hercegovine. Jedino se njihov odnos promijenio, oni sada gledaju u našu lijepu zastavu koja se njima očigledno sviđa i našu patnju za koju okrivljuju domaću vlast, pa i građane koji biraju takvu vlast. Za sebe imaju opravdanje jer u njihovim rukama je politička, ekonomska i vojna moć.

Ja vjerujem da ne mora biti tako i imam nadu. Ja vidim da nisu svi isti. Vidim da niti su svi građani isti, niti su svi narodi isti, niti su svi ostali isti kao što vidim da nisu svi isti koji su na vlasti, ni oni koji su iz cijelog svijeta ovdje. I hvala Bogu da nisu svi isti, različitost je Božiji dar ljudima da u njoj prepoznaju ljepotu, ali i da prepoznaju put kojim se gradi bolji i lakši život za sve, a ne teži i gori život. Imam nadu da je došlo vrijeme da prestanu rasprave o tome ko je kakve političke orijentacije: lijeve, sredine ili desne, da prestanu podjele ko je iz urbanih sredina a ko iz ruralnih, ko je iz Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, ko je više kriv a ko manje za loše aktuelno stanje, i da je ovo vrijeme u kome će svi koji su za Bosnu i Hercegovinu na jednu stranu, a svi koji su protiv Bosne i Hercegovine na drugu stranu. Svi koji su za Bosnu i Hercegovinu trebaju imati ista prava i slobode (građanske i etničke), ne smije biti diskriminacije niti zloupotrebe tih prava i sloboda, a presude međunarodnog suda pravde u Hagu za ratne zločine se ne smiju negirati i relativizirati.

Poštovani Predsjedniče,

ako uspijete okupiti u Parlamentu BiH takvu većinu, mogućnosti Bosne i Hercegovine i nada njenih građana i naroda mogu biti pretvorene u novi društveni ambijent, u nove prilike za sve. Ako se to ne dogodi, nemojte zavaravati ni sebe ni građane i narode, nemojte ni pomisliti kako neki drugi nisu znali kako će sa rušiteljima BiH pa da zbog toga stvari nisu išle. Rušitelje Bosne i Hercegovine izručite diplomatskim putem onima koji su ima dali mehanizme rušenja naše domovine.

I još nešto, ako uspijete da formirate takvu parlamentarnu većinu, ne dopustite da ulizice dobiju odgovorne funkcije, da na funkcije s kompetencijama dođu ljudi samo zato što imaju stranačke zasluge, i ne dajte brate da kradu ono što pripada društvu i drugima. Ko god bude radio bez kriterija i netransparentno – sumnnjiv je, i mijenjajte ih. Imam veliku nadu da naša domovina ima još dovoljno čestitih i poštenih sinova.

Dragi Predsjedniče,

oprostite mi, mi smo tako brzo prošli kroz sve ove godine da sam na trenutak zaboravio da si Ti preselio na bolji svijet. Preselio je i Predsjednik poslije Tebe. Sada kada je preselio kažu da je i On bio dobar. Malo sam tužan jer nam nameću sliku da su naši predsjednici dobri samo kada presele. Zato tražim halala, i još samo jedna informacija. Mi ipak idemo narijed, korak po korak, malo naprijed – malo nazad, ali Tvoji bosanski sinovi će naći način jer gdje postoji volja – postoji i rješenje.

Raduša, 19. oktobar 2014. godine