Šta je recept Tešnja?

„Rijeka može postati more,

ali ona neće moći nikada postići da more bude dio nje same.”

Rabindranath Tagore

Dugo osjećam potrebu da napišem nešto pod ovim naslovom, a počeo bih pitanjem jednog službenika međunarodne zajednice u BiH, u toku mirovnih misija 1998. godine dok sam bio općinski načelnik u Tešnju. Dobio sam sljedeće pitanje: Možete li nam reći koji je recept Tešnja da je uspješniji od drugih. Obilazimo općine u širem regionu, ali Tešanj se oporavlja mnogo brže od drugih, evo i od općina u vašem susjedstvu. Možete li pomoći da taj recept prenesemo i na druge općine?

Odgovorio sam: Recept su ljudi. Ako hoćete da objasnim moj pogled odakle različitost – objasniću. Prvo, Tešanj je u periodu poslije 2. svjetskog rata bio neopravdano po hipotekom Ademage Mešića, Pavelićevog doglavnika, što tadašnja vlast nije praštala iako se ništa loše nije dogodilo. Tešanj je ostao po strani važnijih putnih komunikacija koje utiču na razvoj, ostao bez velikih investicija – društvenih privrednih sistema koji su mogli uposliti više hiljada ljudi, i u takvim okolnostima ljudi su bili prinuđeni snalaziti se najbolje što mogu. Od poljoprivrede do majstora u građevinarstvu, od odlaska u inostranstvo do zanatskih poslova, ali su sticane radne navike. Razvio se duh poduzetništva, duh akcije, duh u kome je raditi i boriti se pošteno za život bila obaveza.

Drugo, nakon toga su se ovdje ljudi ipak izborili za strateške projekte iz oblasti automobilske industrije. Iako ti projekti nisu mogli akumulirati hiljade radnika, bili su povezani sa industrijskom kulturom razvijenog zapadnog svijeta, sa tehnološkim dostignućima i sa tržišnom logikom što je ostavilo pozitivne posljedice na cijelu zajednicu.

Treće, Tešanj je ostajući po strani tadašnjih migracija i promjena, u znatnoj mjeri sačuvao dušu. Ljudi su ostali vjerni svojoj kulturi i tradiciji, vrijednostima. A to je značilo: čuvati se tuđeg haka (prava), poštovati druge i njegovati svoje.

U poređenju sa drugim sredinama, većina tih sredina imala je neki socijalistički kombinat, gigant, koji je upošljavao redom one koji su završavali srednju školu ili fakultet. Oni nisu bili prinuđeni boriti se na drugačiji način, znali su da će ili u Natron, Krivaju, Željezaru, Destilaciju,…a poslije toga neki od njih uz „poloku“ pecati ribu. Kada su veliki sistemi stradali, propali i kada je bilo sasvim jasno da nema načina da ih se u novim uslovima brzo i lako pokrene, ljudi su čekali po inerciji, navici, da će neko to riješiti kao i prije, i da će njih posao čekati.

U Tešnju je odbrana organizirana i institucionalno, i samoinicijativno. Niko nije čekao ni na koga, a sve skupa se svodilo i oblikovalo kroz sinergiju odnosa onako kako je trebalo biti do izrastanja u sjajno organiziranu odbranu kroz institucije (vlast – uključujući namjensku proizvodnju, bolnicu, civilnu zaštitu,…) i Armiju RBiH. U Tešnju su se proizvodile granate i što-šta drugo veoma inovativno što se u miru možda ne bi nikada napravilo, u Tešnju su uspješno izvođene najteže hirurške operacije bez elementarnih uslova. U Tešnju su heroji bili spremni biti tako blizu i gađati u auspuh tenka kako bi ga ugasili, a onda zarobili i izvukli na svoju stranu. Samo se u Tešnju dogodilo da je 1994/95 godine organizovana nastava tako da su završene dvije školske godine u jednoj kako bi se nadoknadila izgubljena jedna godina početkom agresije. U Tešnju su ljudi mijenjali crijep na kućama, ako su ikako mogli, čim bi granatiranje prestalo. A prva investicija dok rat nije stao (1994-1995) bila je u izgradnju dalekovoda prema Maglaju radi napajanja električnom energijom i telekomunikacioni radio-relejni sistem prema Zenici kako bi se uspostavili minimalni uslovi za pokretanje privrede.

U miru, ljudi su krenuli ka poslu ko god je imalo mogao. Budžet Općine Tešanj je intervenisao sa više od tri miliona KM (u vidu pozajmica u to vrijeme, jer su kamatne stope bile od 18% do 24%) kako bi se pokrenulo što je bilo moguće pokrenuti. Krenula je obnova škola, zdravstvenih ustanova, porodičnih objekata, vjerskih objekata, infrastrukture,…Tešanj je prvi u Bosni i Hercegovini pokrenuo dvije industrijske zone (Ciglana i Ekonomija, obje u Jelahu), bolje reći ponudio placeve koji nisu bili uređeni (1996-1998) za lokalne investitore, a koje su danas (sa drugim) novi stubovi lokalne ekonomije.

Moglo bi se nabrajati dugo, i dugo. Ali iz ovog se vidi da je riječ na prvom mjestu o ljudima, a tek nakon toga kako su ti ljudi raspoređeni: neki u vlasti, neki u privredi, neki u obrazovanju, zdravstvu, sigurnosti, nevladinom sektoru, vjerskim zajednicama, ili nekim drugim redom. Čovjek je najvrijedniji resurs u Tešnju, čovjek sa svim svojim znanjima, vještinama, vrijednostima, poduzetnosti, istrajnosti, hrabrosti,… Čovjek koji je svjestan svrhe postojanja na ovom svijetu.

Stoga, nema potrebe praviti konkurenciju u odnosima među neophodnim faktorima društvenog razvoja (instituacija vlasti, privatnih i vladinih preduzeća, vladinih uslužnih organizacija, nevladinog sektora, vjerskih zajednica,…) jer su svi potrebni, i jako je važno da svi institucionalno realizuju svrhu svoga postojanja, da budu uspješni. Cilj je izbalansirati društvene odnose ka većem stepenu pravde i izbjeći nepodnošljive društvene razlike. Uposleni u javnom sektoru treba da imaju slična prava i plaće kao uposleni u industriji i uslužnim djelatnostima, da uposleni ma gdje da rade ne rade po 12 sati ili bez pravila o radnom vremenu jer će to uništiti njihove porodice, da uposleni imaju zdravstveno i penziono osiguranje (da ne rade na „crno“) jer i njihov život prolazi kao i onih koji su osigurani, da privreda plaća manje obaveza na plaće uposlenih kako bi lakše mogla da prethodno osigura, da time i veći broj nezaposlenih dobije šansu koju čeka. To je put na kome nema velike koristi da u untrašnjim odnosima društvenih faktora jedan bude uspješniji od drugog. Ako bi to bilo – to bi bilo pogrešno. Ispravno je da se zajedno bude uspješno, da postoji međusobna interakcija i ispravno razumijevanje međusobnih odnosa jer će to osnažiti zajednicu i donijeti više mogućnosti. Takav odnos će eliminisati i naše slabosti kojih je bilo i kojih ima, ali će dalje unaprijediti ono što je dobro u lokalnoj zajednici. U suprotnom, gubiće se dragocjena energija na beskorisne i nepotrebne rasprave. Svako ko bi pokušao sebe staviti kao jedinog, izuzetnog, od koga je sve zavisilo ili zavisi bio bi u velikoj zabludi. Ali isto tako treba kazati da je bio i ima ne mali broj pojedinaca koji su dali i koji daju poseban doprinos. Ne bih se usudio nabrajati ih, ne zbog toga što bih pogriješio kod onih koje bih naveo nego što bi me bilo strah da sam pogriješio kod onih koje ne bih naveo.

Ali sve ovo sam napisao zbog onog što je kazao Ajnštajn, a tako mi se čini važnim baš sada:

Ljudska bića mogu postići vrijedan i skladan život samo u onoj mjeri u kojoj se, u granicama ljudskih mogućnosti, mogu riješiti težnje za materijalnim dobrima. Cilj je povisiti duhovne vrijednosti društva.

Raduša, 12. septembar 2014. godine