Različitost

Cilj je jedan, staze mogu biti različite…

Oni koji idu istom stazom imaju veće šanse da brže i lakše stignu na cilj.

I mogu biti veoma sretni ako je cilj ispravan, ali i veoma nesretni ako je cilj pogrešan.

Ljudi su različiti. Po izgledu, po ponašanju, po uvjerenju, po sposobnostima, po rođenju, po okolnostima… I nisu samo ljudi. I zvijezde su različite. I biljni, i životinjski svijet. I po veličini, i po svrsi postojanja, i po izgledu, i po djelovanju… I nešto od toga se nalazi tako daleko da čovjek ne može ni zamisliti koliko je to daleko makar to pokušavao izračunati, ili je tako malo da čovjek ne može zamisliti takvu veličinu iako se čini da istu može izračunati. Ili opet tako veliko i beskrajno da je ne može ni zamisliti, ni pouzdano izračunati.

Čovjeku su krajnosti nepoznate i nesiguran je u vezi s krajnostima. I naučne konstatacije se mijenjaju iz dana u dan ovisno o stepenu naučno-tehnološkog razvoja i sposobnosti čovjeka. To ukazuje da se čovjek treba kloniti zaključaka o krajnostima i kada se bavi njima. Ne samo kada se radi o ljudskim računicama, izučavanju i otkrivanju tajni kosmosa i svega što je u njemu smješteno, nego i kada se radi o interpretaciji izvornih informacija, uputa koje su dolazile od samog Stvoritelja. Treba se kloniti krajnjih stavova, konačnih tvrdnji i sudova koje sam otkrije, i treba pokazati razumijevanje da može biti i drugačije. To važi za svakodnevni život i međuljudske odnose. Za to postoje historijski i logički razlozi, ali i izvorni, jer je Stvoritelj ostavio Sebi krajnji sud, i nije to pravo ostavio ljudima.

Ljudi su spoznali različitost ali je često ne priznaju. Djeluju suprotno onome što su spoznali. Kako piše Meša Selimović: Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle različito. Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle. Ljudi nemaju obavezu uvjeriti nekog drugog da promijeni svoje mišljenje, da promijeni stav ali imaju odgovornost ukazati na ispravan put, ukazati na nešto što šteti ljudima i odnosima među ljudima, imaju obavezu suprostaviti se nasilju ako mogu.

Čovjeka treba motivisati da ostane slobodan i odgovoran. Čovjeka ne treba tjerati da bude podanik, da slijepo slijedi, da izgubi slobodu. Fašizam nije nikada pobjeđen, iako je službeno proglašena pobjeda nad fažizmom kada je Nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju – 09. maja, prije 60 godina. Pobjeda nad fašizmom je proglašena zbog pobjednika a ne zbog fašizma. Na pobjedničkim slikama nad fašizmom nekada je stajao Staljin. Pobjednik zla postao je uskoro i sam zlo. Oni koji su tada najviše stradali, danas provode nasilje i fašizam nad drugima. Fašizam se javlja u raznim oblicima, pod različitim imenima i često u najgorem (terorizam, masakr, razaranja) ali i najljepšem pakovanju (pravo prečeg, pravo na preventivno djelovanje, pravo na očuvanje svog načina života, pravo na neravnopravnu ravnopravnost, pravo koje drugi ne mogu imati). Pravo drugih je da im prvi određuju šta je njihovo pravo.

Zlo se neće nikada pobjediti kao što neće nikada prestati borba protiv zla, i kao što zlo neće biti nikada pobjednik. Zar zlo može biti cilj? Cilj je dobro, a staze mogu biti različite. Ne treba nikog silom ugoniti da čini dobro, ali treba silom spriječiti da čini zlo. Svi koji su imali za cilj zlo –propali su, nisu dugo trajali. Ni sto, ni dvije stotine godina nije puno na jednoj stazi, makar se čovjeku činilo dugo. Hvala Bogu pa je postavio granice ljudima, i ljudi iako mogu dosta, ne mogu sve. Neke razlike će ostati trajne, neki ljudi neće ih nikada razumjeti, neki ljudi ih neće nikada prihvatiti. Ali isto tako neki ljudi će ih razumjeti, prihvatiti i neće biti smetnja da idu zajedničkom stazom života na Zemlji ka cilju dobra.

Sjećajući se odbrane Tešnja i odbrane Bosne i Hercegovine, 20 godina kasnije, traži se od branitelja Bosne i Hercegovine i žrtava da zaborave i oproste!? Čini mi se da je poziv na zaborav suvišan, jer ljudi su skloni zaboravu i bez poziva. Mnogo bolje bi zvučao poziv da se ne zaboravi. A poziv na oprost je u najmanju ruku čudan! Da bi neko nekome oprostio, prvo treba doći molba za oprost. Ne od gledaoca, nego od počinitelja zločina i genocida. Kada zločinci, fašisti i rušitelji Bosne i Hercegovine nađu snage da traže oprost, priznaju da ono štu su uradili je u svakom smislu pogrešno, tek tada žrtva može početi o oprostu misliti. Do tada ne samo da nema smisla o tome razmišljati i opraštati, nego je pogubno za budućnost Bosne i Hercegovine.

Fuad Hadžimehić