Ljudi se mijenjaju

”Najbolje savjete daje iskustvo. Šteta je samo što uvijek dolazi kasno.”
Bernardo Alberto Houssaye

Jučer mi reče Ahmed, inače moj dobar prijatelj, kako susreće neke poznanike posljednjih 20 godina i primjećuje kako se ljudi mijenjaju. Nije samo da se mijenja njihov fizički izgled, mijenja se njihov pogled, stas, držanje, govor. U razgovoru pokušavam dokučiti šta želi Ahmed da mi kaže.

–           Dobro, Ahmede, zar nije normalno da se ljudi mijenjaju. Ljudi prolaze kroz vrijeme, odnosno stare, pa tragovi vremena ostaju na ljudima.

–           Normalno je da ljudi stare, veli Ahmed, ali nije normalno da prvo djeluju skromno, tihog govora, s očiglednim poštovanjem i uvažavanjem prema drugim a onda nakon nekoliko godina sve se promijeni. Umjesto da budu još skromniji, tiši, s više poštovanja i uvažavanja oni postaju prilično arogantni, prave selekciju u odnosu prema drugim ljudima, nekako djeluju s visine, kao da sve znaju, i kao da sve mogu. Uvijek sam mislio da ljudi s godinama postaju pametniji, prisebniji, skromniji i da je čovjek potpuniji, ispunjeniji, slobodniji kako je sve bliže kraju nego početku. Sada vidim da nisam u pravu.

–           Možda previše očekuješ od ljudi, pokušavam da mu pomognem. Znaš Ahmede, ljudi su stvoreni lakomi i malodušni. Kad ih nevolja snađe – brižni su, a kada im je dobro – nepristupačni su – osim onih koji su svjesni granica i odgovornosti na obadva svijeta. Važno je da nisu podmukli i oholi, a ako se ponekad zanesu i Dunjaluk ih malo prevari – pa nadati se da će se pokajati, vratiti na ono što su bili kada nisu imali veliku imovinu, vlast, znanje. Ne čini čovjeka velikim ni njegova imovina, ni njegova vlast, ni njegovo zvanje niti znanje, nego ga čini velikim ako je ispravno stekao tu imovinu i ako je ispravno troši, ako je pravedan, ako radi po onome što zna u najboljem interesu bez sebičnosti i samodopadnosti.

–           Jah, lijepo govoriš – uzvrati Ahmed, ali ne ide to baš tako u našoj stvarnosti. Sve se pomiješalo: i halal, i haram; i ispravno, i neispravno; i znanje, i neznanje, i vlast, i oni koji to nisu. Nekada ne znam u šta bi koga svrstao, na koju stranu bi stavio jedne a na koju druge. Opet, ne mogu se pomiriti da svi ne valjaju, iako znam da svi nisu kako treba. I žao mi bude, i krivo mi bude, ponekada budem ljut. Na kraju, krajeva – nizašto. Šta ja tu mogu promijeniti? Ne mogu nikog učiniti da bude ono što nije. Mogu se jedino ne obazirati, zaboraviti na svakog već prvi korak kada od nekog odmaknem. Ne misliti ni na što, ne slušati šta mi govore iako čujem. Reci mi ti mogu li tako spasiti sebe? Mogu li tako živjeti? Da li bi to bilo ispravno s moje strane?

–           Dragi moj Ahmede, pitaš me ono što ti ne znam odgovoriti. Svako mora naći odgovor za sebe. Lakše je da nam neko drugi kaže ali nije bolje. Taj drugi ne zna ono što ti znaš, ne osjeća ono što ti osjećaš, nije trpio nepravdu koju si ti podnosio. Ali ne znaš ni kakav bi sãm bio da imaš veliki imetak, da si na nekoj važnoj funkciji, da si stekao veliko znanje. Nekog je nešto zaobišlo, nekog nije. Da ti pravo kažem, ne znam može li se iko u ovoj našoj stvarnosti spasiti! Ali se nadam. Iako je sve pomiješano mnogo gore nego ulje u vodi. Ulje se bar razdvoji iako voda i nije baš za piće, ali ovo je kao boja u vodi. I to boja koja šteti organizmu. Ali u isto vrijeme, kao što čovjek ne može bez vode makar se namučio prečišćavajući je, tako ne bi niko trebao okrenuti glavu i da mu bude svejedno. Ne treba, što narod kaže, „gurati nos“ u ono što te se ne tiče, miješati se u tuđe poslove, ali ako vidiš da je nečije pravo zakinuto dužni smo kazati istinu, stati uz opespravljenog. Ako neko pravi društvenu štetu, dužni smo učiniti ono što možemo da ga spriječimo. Znam da se slažeš, i da je ovo više pitanje kako reagovati, nego šta. Ljudi još donekle prepoznaju ispravno i neispravno, pogotovo kod drugih, ali većina ne osjeća potrebu da reaguje ni na koji način. Ono što znam da odustati nemamo pravo.