Da mi je

Volja je stvar jakih, želja stvar slabih.”
Vladan Desnica

fs_net_fhVeoma često, u svakodnevnom razgovoru s ljudima, čuju se riječi: da mi je, da sam uradio ovo ili ono, da nije bilo tako, da je bilo ovako… Da mi je bolje auto, da mi je bolji mobitel, da mi je novi tablet, da mi je onu haljinu, da mi je ove cipele, da mi je svoju kuću, da mi je da završim školu, da mi je da položim vozački, da mi je da kupim auto, da mi je posao, da mi je onu funkciju, da mi je veću platu, da mi je imati dosta para, da mi je malo uživati, da mi je na more, da mi je na ovaj koncert, da mi je smršati, da mi je samo zdravlje (dok ne ozdravim), da mi je da nema rata, da mi je …

Ali se ne čuje da neko kaže: da mi je biti bolji čovjek, da mi je uraditi više dobra drugim ljudima, da mi je da sam pametniji, da mi je da me zdravlje služi da mogu služiti drugima, …

Jučer, za prošlim se žali. Danas, danas svako želi više. Sutra, niko ne zna šta će sutra biti. Kada bi ljudi više učili iz prošlosti a manje za njom žalili, manje željeli a više radili, mogli bi imati realnija očekivanja šta će sutra biti.

Niko ne zna od onog što mu se dogodi danas hoće li to za njega biti dobro ili loše u budućnosti. Ali čovjek sudi po svom interesu, po svom viđenju i najčešće to čini sasvim sebično. Uglavnom bez svijesti da to što čini i nije u njegovom interesu, i da će mu se „obiti“ o glavu prije ili kasnije. Ako ga nešto dobro zadesi – to je normalno, osjeća se zaslužnim za takvo nešto, osjeća se pomalo zbog toga nadmoćnim. Ako ga nešto loše zadesi – krivi druge. Uvijek je prst okrenut prema okruženju. Neko je drugi kriv što se nekom nešto loše dešava. Ne znači da nema krivnje drugih, odgovornosti drugih ali je preče da svako pogleda sam sebe šta je radio ili nije radio da se to ne dogodi, i kako da to izbjegne u budućnosti. Jer život je škola, najbolja škola ako se uči iz sopstvenih grešaka. Dobro je učiti i iz tuđih grešaka da ne bi nekom drugom otežavali, ili da bi drugom olakšali. Ali ako se ne uči iz sopstvenih grešaka, život postaje najgora škola. Čovjek pada u despresiju, apatiju, u poziciju žrtve kako mu je uvijek neko drugi kriv. A to mu ne donosi ništa dobro.

Prije mnogo vremena kralj je bio u lovu. U jednom trenu porezao je prst. Pozvao je svojeg ljekara, koji ga je uvijek pratio u lovu, i ljekar je previo ranu.

“Hoće li sve biti dobro?”, pitao je kralj.

“Dobro? Loše? Tko zna?” odgovorio je ljekar, i oni su nastavili s lovom.

Do trenutka kad su se vratili u palaču, rana se zagnojila, i kralj je ponovo pozvao ljekara. Ljekar je očistio ranu, stavio dezinficijens i zavio je.

“Jeste li sigurni da će sve biti dobro”, pitao je kralj, koji se u međuvremenu počeo brinuti.

“Dobro? Loše? Tko zna…” rekao je ljekar opet. Kralj je postao zabrinut.

Kraljeva briga potvrđena je kad se, u samo par dana, stanje sa prstom pogoršalo toliko da ga je ljekar morao amputirati! Kralj je bio toliko bijesan na svog nekompetentnog ljekara da ga je osobno ispratio u tamnicu i bacio ga u ćeliju.

“Pa, Doktore, kako vam se sviđa, je li vam dobro biti u zatvoru?”

“Biti u zatvoru, gospodine…dobro, loše? Tko zna…“, odgovorio je ljekar slijegnuvši ramenima.

“Vi ste jednako toliko ludi koliko ste i nekompetentni!” rekao je kralj bijesno, i otišao.

Nekoliko sedmica poslije, kad je rana zarasla, kralj je opet otišao u lov. Ganjajući jednu životinju, odvojio se od ostalih i završio izgubljen u šumi. Dok je lutao šumom uhvatili su ga domoroci. Bio je njihov sveti dan i pronašli su žrtvu. Zavezali su kralja za veliko drvo, i njihov svećenik počeo je pjevati i plesati dok su oni oštrili žrtveni nož. Svećenik je uzeo nož i već je krenuo prema kralju kad je povikao:“Stanite! Ovaj čovjek ima samo devet prstiju. Nije dovoljno savršen da ga žrtvujemo svojem bogu. Oslobodite ga.”

U par dana, kralj je pronašao svoj put natrag u palaču i otišao ravno u tamnicu kako bi se zahvalio ljekaru.

“Mislio sam da ste glupi kad ste govorili sve te “Dobro, loše, tko zna?” gluposti. Sad znam da ste bili u pravu. Izgubiti prst bilo je dobro. Spasilo mi je život. Ali bilo je ružno od mene što sam te strpao u zatvor. Žao mi je.”

“Kako to mislite, gospodine? Da me niste zatvorili, i ja bih bio s Vama u lovu, i također bih bio uhvaćen. A ja imam svih deset prstiju! “

O Fuad Hadzimehic

Komentariši