Život je lagan

” Najbolji učitelj je onaj koji vam kaže gdje da gledate,
a ne šta da vidite.”

Alexandra K. Trenfor

Odrastao sam u porodici u kojoj niko nije bio zaposlen u nekoj firmi ili javnoj ustanovi. Dok sam bio dijete lijepo smo živjeli. Uvijek je bilo dovoljno hrane. Pšenicu i kukuruz smo uvijek sijali, i uvijek je u spremnicima (hambarima) bilo više nego što nam je bilo potrebno tako da se nešto moglo i prodati. Imali smo voće koje je rađalo, i koje smo sušili: šljive, jabuke, kruške. karamut. Imali smo sušenog voća dovoljno za godinu dana. Često više nego što nam je bilo potrebno pa smo mogli nešto od toga i prodati. Imali smo stoku: krave i konje. Imali smo dovoljno mlijeka i mliječnih proizvoda, više nego što nam je bilo potrebno. Ponekada bi neko tele prodali, ponekada uzgajali i ostavljali kao zamjenu za neku od starijih krava. Onda smo mogli kupiti što nam je bilo potrebno a nismo sami mogli proizvesti. A roditelji su mogli pomoći nekog kome je to bilo potrebno. Živjeli smo u kući od pečene cigle 8,8 x 8,2 m, četiri prostorije, hodnik i kupatilo (ne ovako kako danas izgleda). Poslije smo dogradili ljetnju kuhinju. Bilo nas je šest u toj kući: majka, otac, dva brata i sestra. Nije bilo tijesno. Niko se nije žalio.

Imali smo dovoljno vremena za sve, posebno za porodična i komšijska okupljanja i obilaske. Kao djeca smo imali dovoljno vremena da pred veče odigramo fudbalsku utakmicu, vremena za jesenje obavezno noćno okupljanje radi ljuštenja kukuruza ali i za jesenju sjetvu, zimi za sankanje a u proljeće smo sijali rasadu i povrće. Redovna sijela i dječije igre. Nije se radilo svaki dan. Bilo je perioda kada se radilo puno (u vrijeme sjetve, i žetve), ali i kada se odmaralo. U Raduši je bila jedna zadruga, a u njoj se moglo naći ulja, šećera, soli, germe (prašak za pecivo), lastike,…sve na vagu, i na metar. I sve u papirni višek. Nije bilo pvc ambalaže, nije bilo plastičnih igrački, nije bilo plastike uopće, nije bilo mobitela, nije bilo mnogo toga što danas ima. Ali bilo je lijepo. Život je bio ljepši. Ljudi su bili veseliji.

Slušam Jona Jandai, farmera sa Tailanda i osnivača škole koji kaže: „Prije nego što nešto kupiš pitaj se da li ti to treba ili to želiš? Ako ti to treba onda si donio ispravnu odluku što to kupuješ.“ Nakon toga se pitam: šta se s nama dogodilo? Studenti uče kako eksploatisati zemlju a ne upravljati njome, uče kako trovati voće i povrće da bi dobili više u kraćem vremenu, uče kako učiniti da nešto izgleda drugačije nego što stvarno jeste. Učimo i radimo više a život postaje teži? Od svega što naučimo i sve što radimo ne čini naš život boljim. Naučili smo da živimo neovisno. Ljudi su postali neovisni. Mi nismo bili neovisni od roditelja. Djeca su sada neovisna od roditelja. Sada učimo puno i radimo puno jer želimo puno, iako nam ne treba puno. Kupuju se skupa auta da bi se godinama puno radilo i vraćao kredit. Prave se velike kuće da bi se godinama teško radilo i vraćao kredit. Nema se vremena za porodična, komšijska i prijateljska okupljanja jer valja vraćati kredit. Izašao je novi tip mobitela i želimo ga imati. Nije da nam treba, ali želimo biti u trendu. Tako je sa odjećom – valja modu pratiti jer to želimo iako nam ne treba. Odjeća ne čini čovjeka boljim samo ga drugačijim vide. Zar čovjek treba učiti i raditi teško i puno da bi ga drugi drugačijim vidjeli? Zar treba kupovati sve što želi da bi se otuđio od samog sebe? Je li to uspjeh?

Čovjek treba slobodnog vremena da se vrati sebi. Da razmisli o sebi. Da upozna samog sebe. Da prestane biti neovisan. Da se vrati izvornim vrijednostima a ne plastičnim. Da vrati životu da bude lagan, onakav kakv život sam po sebi jeste.