Ponos

Ako odbiješ sve i prihvatiš jedno, ne možeš biti ponosan.
Ako prihvatiš sve, a odbiješ jedno, onda si ti ponosan!

Nazim Haqqani

fs_net_fhVelika je stvar biti ponosan a ne biti ohol. Biti ponosan na svoju prošlost, na prošlost svog naroda, svoje države, svoje sredine. Biti ponosan na svoju familiju, svoju porodicu, na svoju njivu, i na bašču, i na potok koji teče. Biti ponosan na svoju kompaniju, organizaciju, na rukovodstvo, na kompetencije, na performanse, na uposlene, na etiku, na kulturu, na svoje kupce, dobavljače. Biti ponosan a ne biti ohol. Biti ponosan a ne demonstrirati da si bolji od drugih. To je zaista velika stvar.

Ali šta je ponos? Može li čovjek biti ponosan na ono što nije ispravno i na ono što nije vrijednost? Ne bi trebao. Čovjek bi trebao znati na što može biti ponosan, a zbog čega bi se trebao stiditi. Dobro paziti da ponos ne prijeđe u oholost. Ponos je emotivni osjećaj posebnog zadovoljstva zbog spoznaje da je čovjek uradio pravu stvar na ispravan način, da zbog nečeg poštuje sebe ili drugog/e u “cjelini”. Čovjek ne bi trebao biti ponosan na uspjeh iza koga ne stoje suštinske vrijednosti i istina. A pogotovo ne na laž, prevaru, uvredu, psovku, poniženje,… Još manje na gore stvari od toga.

Čudno je da sve više razumijem one koje nisam nikad ni upoznao. Samo sam čitao o njima. Razumijem kako su se osjećali američka indijanska plemena kada je došao bijeli čovjek i počeo otimati njihovu zemlju. Indijanci su bili ponosni ljudi. Oni su odgovarali liderima bijelog čovjeka:

“Znamo da bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj. Kada je pokori, on kreće dalje. Grobovi njegovih otaca i zemlje što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Neznam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove, crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirisnog kutka. Možda zato što sam divlji, naprosto ne shvatam. Buka mi vređa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo…Indijanac voli meki zvuk vjetra kada se poigra površinom močvare, i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ili borovinom…”.

Čini mi se da to što je bijeli čovjek radio i uradio indijancima, danas to rade korporacije cijelom svijetu. Pohlepa korporativnih lidera će uništiti mnoge i za sobom ostaviti samo pustoš. Tragedija je u tome da ljudi nemaju izlaza, te raširenih ruku dočekuju one koji su tu samo dok se njihov interes ostvaruje. Sve drugo je kratkoročni uspjeh i privid. Za razliku od indijanaca koji nisu pozivali bijelog čovjeka da dođe, danas mnogi pozivaju korporacije da dođu, priželjkuju ih jer im je alternativa gore zlo.

Ali sve to čovjek lakše podnosi sa trideset godina, jer je čovjek u tim godinama, kako Meša Selimović kaže, mlad. A kad je mlad – sve mu je svejedno, ne boji se ničega, pa ni sebe. Četredeset godina je doba kada čovjek još uvijek ima želje ali manje snage da ih ostvaruje. A tek pedeset i više, čovjek se nepovratno udalji od mladosti, od želje za borbom, a sve je više skoncentrisan na ponos i na to kako ostati uspravan. Uglavnom je već dao najviše što je mogao, pa ostati na mjesto gdje se traži najviše nije mudro. Jer kada čovjek padne u tim godinama, teško ustaje. Kako ostati uspravan pred nekim liderom koji zbog pohlepe ne razlikuje stvarne vrijednosti i performanse, ne razlikuje okolnosti i rezultat, koji ne pravi razliku nepogrešive tačnosti brojki i istine. Kako nekom poput onog ko je uništio život američkih indijanaca danas kazati – dosta? Teško. U ime kolektiva to nije moguće. Moguće je individuano. Ostati uspravan ispod zvijezda, kako je napisao Alija Izetbegović, jer sviju na kraju čeka smrt. Ne može čovjek sageti glavu pred liderima a uspraviti se pred zvijezdama. A i korporcije će jednog dana umrijeti. Zato treba sačuvati ponos. Ostati uspravan.

O Tesanj Net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *