TESANJ.NET stranica grada
Kad u zemlji postoji red, bijeda i poniženje su sramota.
Kada u zemlji vlada nered, onda su bogastvo i ugled sramota.
Konfučije
Prije nekoliko dana sam iznenada morao u Dom zdravlja po hitnu pomoć, a nakon toga i na pretrage u Opću bolnicu. Svi su me lijepo i veoma ljubazno prihvatili. Ako tako dočekuju sve pacijante – svaka čast. Na kraju sam završio sa uputnicom kod ljekara-specijaliste koji dolazi iz Zenice u određenom terminu. I dok sam čekao na termin, susretne me Halid Mehuljić, dugogodišnji uposlenik sa invaliditetom na telefonskoj centrali. Halid je htio da mi učine uslugu i da sjedim s njim u kancelariji dok čekam. I zaista mi je bilo ugodno. Čuo sam mnogo toga što nisam znao. Ali najviše me impresioniralo Halidovo zadovoljstvo sa svojim životom. Zaslužuje Halid naše poštovanje, invalidna osoba zadovoljnija sa životom od mnogih koji su potpuni zdravi i čitavi.
A onda je ljekar stigao, i ja sam stao u red. Objasnili su mi da na uputnici piše broj, i prema broju na uputnici se ulazi kod ljekara. Mislim, sjajno. Vidim da smo brojevi dok čekamo, dakle ravnopravni. Posjetilo me to na boravak na Arefatu, dok sam bio na hadžu. Svako isti, nema razlike ni po imanju, ni po funkciji. Čestitke za rukovodstvo Opće bolnice. Ne voli niko čekati, ali mnogo je lakše čekati ako postoji red. Znaš otprilike kad si na redu. Nema razloga za nervozu. Muka je kada nema reda, kada nemaš pojma kada ćeš na red doći. I ne samo to. Mora čovjek gledati kako neki drugi ulaze preko reda, pa se osjeća kako on nije bitan jer su životi drugih važnijih od života onog koji čeka. A onda dođe jedna gospođa i pita može li samo ući i pitati ljekara hoće li joj majku pregledati. Pa ako ljekar kaže da hoće, onda će ona otići po majku. Čovjek 80-tih godina joj odgovori da može ako će samo to pitati. I gospođa nakon izlaska prethodnog pacijenta uđe. Ali ne izađe baš tako brzo. Čujemo kroz vrata tipkanje pisaće mašine. Čovjek koji joj je dao saglasnost reče: prevari nas.
Mislim, proći će dosta vremena dok se red uspostavi. Eto, javna ustanova, javna služba i rukovodstvo se pobrinulo da uspostavi red. Ali korisnici usluga žele red izigrati. Istina, većina poštuje. I treba istrajati. Teško je navike mijenjati. Ljudi su naviknuti na nered, na vezu, na preko reda, na privilegiju a sve pod opravdanjem da ne može drugačije. Možda i nije moglo, ali jednom mora moći. Svačiji život je svakom najpreči. I svako zaslužuje poštovanje. Transparentnost podržana elektronskom razmjenom podataka i vizualnim predstavljanjem na temelju jasnih kriterija može kreirati novu kulturu ponašanja. Naš uspjeh će ležati u slobodi svakog pojedinca, i pravu svakog pojedinca da bude poštovan/ravnopravan kao osoba. Ne kao funkcija, kao pozicija, kao poduzetnik, kao imućan, ili kao neko ko dolazi sa zapada ili istoka, nego kao osoba. Čovjek. Kriteriji mogu dati nekom prednost, starim i iznemoglim, djeci, trudnicama ali bi to bili bez sumnje kriteriji stanja oko kojeg bi postojao društveni konsenzus. Red je potreban u svim javnim službama, prije svega. Neko će reći da je to san. Pa dobro, zar ovo nisu generacije koje teže ostvarenju snova. Red se ne mora nikada dostignuti 100%, ali tom stepenu treba uvijek težiti. Treba doći u stanje u kome će onima koji ne poštuju red biti neugodno. Čini mi se da je sada neugodno onima koji red poštuju. A javni službenici bi mogli biti veoma ponosni jer služe idealu pravde. Na njih se ne bi gledalo kao birokrate, kao neko ko “sjedi” na budžetu, nego kao osobe koje društvo veoma poštuje. Naravno, prije svega, rukovodstvo je odgovorno, a zatim uposleni, a zatim svi građani.
