Koncept pravde

„Plemenitog čovjeka zanima samo pravednost,
a malog čovjeka samo njegov profit.“

Konfučije

Negdje sam pročitao kako je nekada ljudima teže podnijeti pravdu nego nepravdu. U okolnostima koje živimo ovo nije teško razumjeti. Ovovremene generacije, očigledno, podnose lakše nepravdu nego pravdu, inače bi se više i istrajnije potrudili boriti za pravdu. Šta je to društvena pravda za koju bi se ljudi zalagali? I kako bi se to ljudi više i istrajnije borili za nju? I šta bi bila svrha te borbe?

Odgovor na ova pitanja je teško dati. Najlakše je odgovoriti na prvo pitanje: sta je to pravda? Mogli bi uzeti enciklopedijski opis: Pravda označava idealno stanje društvenih međudjelovanja u kojim vlada poštena i nepristrana ravnoteža interesa i raspodjela dobara kao i mogućnosti između osoba ili skupina. Predstavlja vrijednosno načelo raspodjele koje određuje koliko dobara i koliko tereta (prava i obveza) treba dati subjektima društvenih odnosa. Obzirom na to da raspodjelu, preko zakona vrši država, evidentno je da između pravde i prava postoji neraskidiva veza.

Pravda je i koncept pravičnog i moralnog postupanja prema svim osobama (fizička osoba i pravna osoba), posebno u okviru zakona. Na pravdu, prosto kazano, treba gledati kao na stalni napor da se čini ono što je ispravno a ne ono što je sebično. Pravda podrazumijeva da mi stoji na prvom mjestu, a sebičnost podrazumijeva da sam ja na prvom mjestu. O čemu god se radi, ko god to radi, kako god to radi, gdje god to radi i kada god to neko radi. Ako se tiče više ljudi, odgovornost je time veća. Ako je uticaj veći, odgovornost je time veća. Ako je imetak veći, odgovornost je time veća. Što neko više ističe sebe, dalje je od pravde. Što neko manje poštuje porcedure i kriterije bliže je samovolji i činjenju nepravde. Što neko više ostavlja sebi, dalje je od pravde. Svako može prevariti svakog, i svako može nadmudriti drugog, i svako može predstaviti stvari drugačijim i ljepšim nego što one stvarno jesu, ali to nisu vrline i vrijednosti na koje bi neko trebao biti ponosan. Društvo ili organizacija koja raste na takvim odnosima slabih je temelja.

Za primjer ću uzeti činjenicu da mnogi traže posao. Tako je bilo prije, tako je danas, a tako će vjerovatno biti i ubuduće. Neki imaju veće, neki manje kompetencije. Transparentnost procesa prijema, kriterija, kompetencija, ali i rezultata tog procesa može vratiti povjerenje u borbu za pravdu, u povjerenje da se čini ono što je ispravno a ne ono što je sebčno. Ako bi se provelo istraživanje onih koji traže posao, i onih koji nude posao u vezi sa transparentnošću prijema, kriterija, kompetencija i rezultata samih prijema, uvjeren sam da bismo dobili prilično različite pokazatelje. Oni koji traže posao i sami traže preporuku, vezu, jer misle i osjećaju, a nekada se i sami uvjere, da drugačije ne može. Oni koji nude posao naći će dosta objašnjenja da rade ispravno. Šta je istina ne znam, ali većina naslućuje. Intervencija nije grijeh, ali intervencija koja ukazuje na potrebu, na uzimanje u obzir, na odgovornost. Intervencija koja zahtjeva i odluku za prijem onog za koga se intervenisalo je nepravda. Odgovornost za takvu nepravdu je prije svega na onom ko donosi odluku, ali i na onom ko interveniše kao i na onom za koga se interveniše. Čini mi se da ne postoji dovoljna svijest o ovoj odgovornosti.

Slično je i sa radnicima koji rade „na crno“. Ja ne znam ko je više odgovoran u tom odnosu: poslodavac ili radnik koji prihvati raditi „na crno“. Vjerovatno su obojica odgovorni. Poslodavac, prije svega, jer djelatnost kojom se bavi ne podrazumijeva radnike „na crno“, bolje kazati zabranjuje. Ali zabranjuje to i radnicima. Poslodavac nije obavezan primiti nekog radnika imenom i prezimenom, tako da samim prijemom mu već čini uslugu. Ali onaj ko je u stanju nužde prihvatiti rad „na crno“, ima stoga manju odgovornost. Ali stvarna nepravda se čini prema zdravstvenom i penzionom fondu, nepravda se čini prema velikom broju ljudi čije pravo je zakinuto time što se odvija rad „na crno“. Ili prekovremeni rad u dužem periodu. Rad „na crno“ nije krađa od loše vlasti, jer od loše vlasti ne može niko ništa ukrasti, niti se može protiv takve vlasti išta učiniti osim na izborima. Ali, rad „na crno“ čini nepravdu penzionerima i bolesnim, a to su nemoćne kategorije društva. Baš kao što isključive intervencije čine često nepravdu nad velikim brojem onih koji dugo čekaju na posao iako imaju potrebne kompetencije.

Svima sretna i berićetna 2016. sa željom da svi činimo više onog što je ispravno, a manje onog što je sebično.