Balans

I najgore je kad ljudi ćute, kad im se ne objasni,
pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…

Meša Selimović

Sretan je onaj ko pronađe balans, mjeru, umjerenost u životu. Život očekuje balans. Budi ljubazan ali ne dopusti ljudima da te zlostavljaju. Imaj povjerenja, ali ne dopusti da te ljudi varaju. Budi zadovoljan, ali nikada nemoj prestati da radiš na tome da budeš bolji. Balans nije nešto što nađeš, to je nešto na čemu stalno aktivno radiš, što kreiraš u hodu. Nemoj dopustiti uspjehu da ide ispred tebe, i nemoj dopustiti da se greške talože u tvom srcu. Očisti ih iz svog srca što prije.

S malo razmišljanja i samodiscipline može se postići veliki napredak. Učini napor da više slušaš a manje pričaš, viša radiš a manje gledaš kako drugi rade, više hrabrosti a manje žaljenja i sažaljenja, više nade a manje brige, više vjere a manje sumnje, više radinosti a manje lijenosti, više povjerljivosti a manje nepovjerenja, više otvorenosti a manje taktike, više ljubavi a manje mržnje.

Najlakše je vidjeti da je li neko izgubio mjeru, balans kada ima vlast, uticaj, bogatstvo ili kada se nešto dijeli besplatno, ili kada prosi. Kao što je neko rekao da je jednako uvredljivo otjerati gosta koji želi ostati i zadržati onoga koji želi otići. Obožavati samoga sebe, druge ili stvari je sasvim pogrešno makar prvo nazivali samoljublje, drugo laskanje a treće divljenje. Ljudi su počašćeni poklonom slobode i znanja, i od njih se očekuje odgovornost. Uprkos tome, čovjek najčešće smatra ispravnim kada dobije ono što smatra da treba dobiti a ne ono što drugi smatraju da on treba dobiti. A ne bi trebalo tako. Čovjek nije centar svijeta, i nije centar zbivanja, čovjek ima zabranu da uspostavlja nered na Zemlji, odnosno odgovornost da održava red na Zemlji. Ima odgovornost da traži mjeru između ličnog i zajedničkog, između između ličnog i okoline, između sebe i porodice, između sebe i komšiluka, između sebe i kolektiva, kolega, prijatelja…

Ne treba se opterećivati granicama. Granice su individualne. Ali svako svoje može podizati. Ne treba ee opterećivati što neko vozi mercedesa, dok ideš pješe jer ako ne stane da te poveze, znaj da onaj što vozi mercedesa ima problem veći od tebe. Možda toga nije svjestan. Mercedesom neće stići nigdje dalje nego što ćeš ti stići pješe. Možda neće ni toliko. Vidi u tome pouku i savjet za sebe. Ako budeš u prilici voziti mercedes nemoj proći pored onih koji hodaju pješe. Nemoj proći pored njih ni ako voziš bilo šta. Ako ipak prođeš, onda imaj dobar razlog za to.

Svako je osjetio ljepotu vjetra, ni hladnog ni toplog, onako umjerenog. Tako je s riječima koje upućujemo jedni drugima, i sa osmijehom, i sa djelima. Naše neodmjerene riječi mogu povrijediti čovjeka, ili ga čak srušiti, a mogu ga odvesti i u zabludu, u umišljenost. Stoga je umjerenost u kritici i pohvali, umjerenost u manifestaciji zadovoljstva kada nam je sve potaman i manifestaciji nezadovoljstva kada nam je teško, lijepa mjera kojoj individualno treba da težimo. Ko to postigne, nadati se da će i uspjeti. Ko to ne postigne, nadati se da će zbog činjenice da se trudio i bio na toj stazi ipak uspjeti. Činiti unutarnje napore na ispravnoj stazi, ka ispravnim ciljevima je kao najjači korijen nekog stabla koje daje najukusnije plodove. Nekada će neko te plodove koristiti, nekada neće, ali korijen je svoje uradio.

Stoga je važno raditi na sebi – u sebi, tako da zahvalnost za život bude na prvom mjestu, da istina i pravednost prema svim ljudima budu ispred lične želje i ambicije, da blagost bude ispred ljutnje, da dar makar bio osmjeh ili bila hvala bude ispred loše misli i okretanja glave, da činjenje dobra makar ukloniti smeće što je neko drugi bacio bude prije prozivanja onog ko je to uradio, da se funkcionerima ne govori samo ono što oni žele čuti nego da im se na lijep način kaže i ono što vole čuti, i ono što ne vole čuti. Jer, prava mjera nije samo umjerenost u uspjehu, nego odmjerenost u postavljanju pravih ciljeva – izazovnih i konkretnih.