Bogu hvala

Kad slučajno zaželiš radit’,
sjedi, pričekaj, viđećeš, proći će te.
crnogorska zapovijed (šala)

Ovih dana sam bio u posjeti Crnoj Gori, i tokom razgovora s nekim crnogorcima često sam čuo riječi: Bogu hvala. Veoma često. Ne znam da li je to neka uzrečica ili samosvjesna zahvalnost Bogu na mnogo toga zbog čega su oni koristili riječi zahvale. Kako god, na mene je to ostavilo traga i razmišljao sam o tome. Lijepo je čuti kada ljudi zahvaljuju Bogu. Na neki način kod mene to stvara sliku da je osoba zahvalna, ukazuje na neki stepen vjerovatnosti da nije arogantna, da kontroliše svoj ego, da je svjesna ograničenih ljudskih sposobnosti i velikog uticaja okolnosti.

Bio je petak, pa sam stigao na džumu-namaz u Osmanagića džamiji u Podgorici. TIKA (Turska vladina agencija) je obnovila ovu džamiju, i veoma je lijepo uređena. Vjernici u ovoj džamiji su klanjali baš onako kako to čine i bosanski muslimani. I hutba (govor), koji je održao imam džamije, ne razlikuje se od onog što se može čuti u džamijama u Bosni i Hercegovini. Tema je bila važnost rodbinskih veza, odnosa. Na kraju, nakon klanjanja dva rekata farza, većina vjernika je požurila ka izlazu, ne ostajući da obave nafilu (dobrovoljni dodatni namaz), ili sačeka zajedničku dovu. Gužva na izlazu iz džamije. Pomalo je djelovalo čudno, ali isto kao u Bosni i Hercegovini. Mislim u sebi kako nije normalno da vjernici žure da izađu iz džamije. Razumijem da neki imaju obaveze, da su možda izašli s radnog mjesta i treba čim prije da se vrate, ali baš tako veliki broj da žuri – čudno. Čak čekaju duže na izlazu iz džamije nego što neki drugi vjernici klanjaju 4 rekata nafile.

A na izlazu čekaju oni koji prose. Očekuju da su vjernici milosrdni, i žele da to iskoriste na svoj način. Čini mi se da sam iste te koji prose vidio na jednoj raskrsnici, dok auta čekaju na semaforu prilaze vozačima i traže pomoć. Ne znam da li mogu drugačiji zaraditi za život,  i da li je to drugačiji teže ili lakše, ali znam da ovo djeluje baš bez imalo dostojanstva. Ne samo da traže, nego dosađuju ljudima. Ali slične slike su i u Bosni i Hercegovini.

Dobio sam informaciju da je Crna Gora uvezla u protekloj godini deset miliona eura vode (vjerovatno i više), a Crna Gora od prirodnih resursa ima vode i kamena na pretek. Neki kažu da 60% prirodne i mineralne vode dolazi iz uvoza. Bosna i Hrcegovina je po obnovljivim izvorima vode prva u regionu i sedma u Europi (istraživanja Svjetske banke), ali uvozi osam puta više vode nego što izvozi. Istina, samo Tešanj ima isti broj punionica mineralnih i prirodnih voda kao cijela Crna Gora. U cjelini, situacija je slična: ni Crna Gora, ni Bosna i Hercegovina nisu još postigle konkurentsku iskoristivost prirodnih resursa. Ili bi možda svijest potrošača ipak mogla pomoći domaćoj ekonomiji?

Uz to, vele u Crnoj Gori, oko 30% je sive ekonomije, uposleni su uglavnom osigurani na obavezni minimalac, a plaće su u prosjeku oko 480 eura. Slična situacija je i u Bosni i Hercegovini, s tim da je zbog većeg udjela industrije prosječna plaća niža i iznosi 430 eura. Industrija je u Crnoj Gori praktički uništena, a vele da nemaju primjera uspješne privatizacije.

Postoje i razlike: u Crnoj Gori su svi jezici ravnopravni: crnogorski, srpski, bosanski, hrvatski i albanski, te pisma: latinica i ćirilica. U Crnoj Gori niko ne osporava Dan nezavisnosti 21. maj, a Crna Gora ima svoju staru/novu himnu: „Oj svijetla majska zoro“. U Bosni i Hercegovini, već znate…

Kako god, crnogorci još uvijek vide Bosnu i Hercegovinu kao veliku državu. I smtraju da Bosna i Hercegovina ima dobre puteve.