Priznajem poraz

“Ima više savršenstva u kapljivi vode
nego u svim uređajima koje su izmislili ljudi”!

Albert Ajnštajn

Dok se čovjek bori, on se istovremeno boji i nada. Plaši se da će izgubiti, i nada se da će pobjediti. Tek nakon pobjede ili poraza, shvati, da nijedno nije u njegovim rukama.

Čovjek je posebno stvorenje. Njemu su se meleci (bezgriješna stvorenja stvorena od svjetlosti) poklonuli. Koliko god time bila ukazana čast insanu, u isto vrijeme čovjek je stavljen na iskušenje.

Hej čovječe, dato Ti je znanje i meleci su ti se poklonili. Uz to, prihvatio si slobodu. Druga stvorenja nemaju tu slobodu. Pa si nastanjen u Dženetu. Tvoja prva domovina nije na Zemlji. I u Dženetu si imao samo jednu zabranu – zabranu približiti se jednom, jedinom drvetu od mnoštva drugih. I nisi izdržao. Uzalud znanje i ukazan čast, zloupotrijebio si slobodu i uradio ono što Ti je bilo zabranjeno. Nije olakšavajuća okolnost to što Te je Iblis (šejtan/đavo) nagovorio, olakšavajuća okolnost je nastala nakon što si se (Adem a.s.) pokajao. Priznao si svoj poraz, priznao si svoj grijeh, shvatio da si prekršio ono što Ti je bilo zabranjeno i zatražio oprost od svog Stvoritelja.

Sada je čovjek na Zemlji. Njegova privremena domovina je Zemlja. Zemlja nije njegovo odredište, iako je od njene prašine stvoren. Zemlja je njegovo putovanje, test, iskušenje. Na Zemlji živi i u njoj će biti pokopan. Ali čovjek nije stvoren samo od prašine, od ustajale gline, od materije – to je samo jedan njegov segment. Hardver. U čovjeka je ugrađen softver. Božiji softver. Stvoriteljev softver. Allahov softver. Kakvim god imenima Ga zvali – Njegova imena su najljepša. Samilosni. Milostivi. Vječni. Blagi. Vladar. Sveti. Koji divno stvara. Koji mnogo prašta…

Iako je čovjeku dato znanje i ukazana posebna čast, iako mu je data sloboda, čovjek je slab. Dovoljno je čovjeku borbe sa samim sobom, i dovoljno mu je da se bori u ispravnom/dozvoljenom sticanju prihoda i u ispravnom/dozvoljenom trošenju toga što stekne. Potrebno mu je da ta borba traje dok je živ a nije primarno važno koliko će dugo živjeti. Potrebno mu je da bude bolji od samog sebe, a nije potrebno da bude bolji od drugih.

Potrebno mu je da bude bolji nego što je bio jučer, prije sedmicu, prije mjesec, prije godinu. Potrebno mu je da prati sebe kako se razvija kao čovjek kome je dato znanje i ukazana čast, kome je data sloboda. Potrebno je da vidi svoju pozitivnu ulogu u porodici, u zajednici, na poslu a nije potrebno da gleda šta to drugi rade. Potrebno je da pokaže poštovanje prema poklonjenom mu znanju, da se obrazuje, da razmišlja o svrsi svoga postojanja na Zemlji. Potrebno je da na ukazanu čast (meleci su mu se poklonili), uzvrati ukazivanjem časti prema drugima. Potrebno je da prihvaćenu slobodu ne zloupotrijebi, jer je prihvatanjem slobode preuzeo veliku odgovornost.

Čovjek će se susresti sa posljedicama svojih odluka, svog pristupa, svojih napora. Taj susret će se dogoditi najkasnije prije povratka u prvu domovinu – u vječnu domovinu: Dženet. Ili će, ne daj Bože, čovjek ostati nezahvalan, ohol, i neće priznati svoje greške, svoje slabosti, svoj poraz i tako ostati bez prava na povratak u vječnu domovinu.

Bajram Šerif Mubarek Olsun, na svim jezicima svijeta, svima koji mu se raduju.