Svađa

“Ne možete se rukovati stisnute šake.”
Indira Ghandi

Svakodnevno ljudi dolaze u nesporazume, u konflikte, sukobe. Čini se da bez sukoba ljudi ne mogu. Ipak bi bilo korisno prisjetiti se gdje su granice, gdje je linija iza koje nesporazum ili konflikt prelazi u štetu – poraz za sve. Te granice treba tražiti u posljedicama onoga što će sukob donijeti.

Prije toga treba vidjeti šta je uzrok nesporazuma? Nesporazume prave ljudi. Ljudi bi ih trebali i rješavati, iako, kada je riječ o ljudima – nikad se ne zna. Ljudi imaju slobodu, ali ako nemaju osjećaj odgovornosti onda ta sloboda postaje teret. Svačije pravo i slobodu treba poštovati, ali za odgovornost su potrebni zajednički kriteriji i mjerila. Ponekad se pitam da li neki ljudi uopće razmišljaju o tome koliko je važno graditi odnose i njegovati zajednički pristup? Koliko su spremni žrtvovati na tom putu? Mogu li sagledati druge onoliko koliko sagledavaju sami sebe? Mnogo je pitanja na koja bi svako ponaosob trebao razmisliti. I vraćati se iznova, svaki dan, makar na par minuta. U događaju, u nesporazumu ponekad možemo vidjeti nešto sasvim drugo. Ako čovjek dublje razmotri vidjeće sličnost sa sličnim nesporazumima u prošlosti. U kojima je sam sudjelovao ili neko drugi. Vidjeće sebe na obje strane sadašnjeg nesporazuma. Ili nekog drugog, svejedno. Pitanje je koliko iz toga svako može naučiti?

Čovjek treba imati mjeru u zahtjevima, u stavovima, u postupcima. Kako narod kaže: treba poći i od sebe, i od drugih. Staviti se u poziciju onog drugog, ili onih drugih. S druge strane se vidi ono što se ne vidi s prve strane. Ali naći mjeru, iako djeluje jednostavno, ćesto ispada nezamislivo teško. Dovoljna je jedna nepotrebna riječ, jedna riječ viška, jedna uvredljiva riječ, jedna riječ koja omalovažava, potcjenjuje, izigrava drugog i mjera je izgubljena. Jer, u većini situacija, jedna nepotrebna riječ izaziva drugu s druge strane, a ova treću s prve strane. Stvari krenu u neželjenom smjeru iako je cilj na sasvim suprotnoj strani. Besmisleno je ispravljati “krive Drine” u pokušajima uspostave dogovora. Sve što treba uraditi jeste da se ne prave nove “krive Drine“.

Interesantna je aktuelna priča o pobjedi nezavisnih načelničkih kandidata. O tome mediji informišu kao nekoj atrakciji, kao da se radilo o automobilskoj utrci. A u suštini se radi o posljedici nekih nesporazuma, koji su prerasli u konflikt, zatim otvoren sukob a posljedica je ipakzajednička šteta makar danas ne izgledalo tako. Nije štetu pretrpjela samo SDA zbog lošijeg rezultata, štetu je pretrpio razvoj višestranačkog političkog sistema. Ljudi dolaze u situaciju da smatraju političke stranke nepotrebnim, čak štetnim što je samo po sebi apsurd. I umjesto da SDA nauči lekciju iz posljedice s kojom se susrela, ali i druge političke stranke kako se ne bi susrele sa istom na isti način, sada će se sudionici optuživati međusobno ili to već jesu. A naučena lekcija bi bila kako uspostaviti relevantan sistem odgovornosti konektovan između predsjednika političkih stranaka na svim nivoima i ključnih javnih funkcija na istim nivoima? Kao preventivnu mjeru, kao mehanizam da neće biti moguće dolaziti u slične situacije u budućnosti. Čak to zakonom o radu političkih stranaka urediti. Jer političke stranke su društveni mehanizam. To bi bila i društvena korist jer bi se izbjegao komitetski odnos političkih stranaka prema javnim funkcionerima čiji su članovi, ali u isto vrijeme izbjeglo bi da izabrani javni funkcioneri nakon izbora rade samo u korist lične promocije i neutrališu uticaj bilo kakve stranačke politike i stavova. Ne smijemo potcijeniti uticaj nasljeđa na našu svijest. Političke stranke još uvijek dominantno funkcioniraju kao da se radi o jednopartijskom sistemu. A već 26 godina je prošlo, i jako je malo primjera dobre višestranačke demokratske prakse. Uvažavajući sve nedaće i teškoće tranzicije i ratnih razaranja. Društveno-politički sistemi su veoma složeni a ljudi su često u svojim stavovima uski, sebični, i sami se upecaju u njih. Malo je primjera koji bi mogli poslužiti demonstraciji izgradnje političke kulture u kojoj je svako potreban, ali niko nije neophodan. U kojoj nisu potrebni oni koji su 100% u pravu, nego oni koji su spremni i kada su u pravu to demonstrirati ali ne ići u sukob. Ipak, nadati se boljem. Dezintegracije u odnosima je bilo previše, valjda će uskoro doći do integracije među ljudima.