“Nikada ne smije čovjek, niti narod, misliti da je došao kraj.
Gubitak posjeda lahko nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizliječivo – ako narod sam digne ruke od sebe.”
Johan Wolfgang Goethe
Mnogo je prigovora. Nije prvi puta. Uvijek može biti bolje, ali može i gore. Nisam siguran je li do naroda, ili je do rukovodstva? Gdje počinje a gdje završava? Sjetih se parodije književnika Alfreda Žarija, Kralj Ibi, u kojoj kralj govori: „Moj narod me opet izaziva da im održim jedan govor… Oj, narode! Šta je to sa tim mojim narodom? Zamijeniću ga za neki nov! Šta će mi polovan narod.“ Interesantno je pomenuti da je prva predstava izvedena 1896. godine u Parizu, te da je na 15-tak minuta bila prekinuta zbog nereda u publici nastalog zbog javno izgovorene riječi „sranje“. Bilo je to prije 120 godina.
Ali mnogo se toga promijenilo. Dogodila se dva svjetska rata. I treći, samo što nije objavljen. Mnogo toga se okrenulo naopačke. Mnogo toga novog je na raspolaganju ljudima što nikad prije nije bilo. Mi smo nekako još pod snažnim osjećajem posljednjih 30 godina. Prvo je Slobodan Milošević, na čelu delegacije Saveza komunista Srbije na Kosovu Polju 24. aprila 1987. kazao Srbima: Ne smije niko da vas bije. Poslije par godina je dodao: Braćo Srbi. Prije dvije godine, Predsjednica Republike Hrvatske na Trgu Ante Starčevića u Kninu, nakon što je položila vijenac i zapalila svijeću ispred Spomenika hrvatske pobjede Oluja ‘95, svoj govor je počela sa: Vi ste moja snaga i moram vam reći – volim te, narode moj. Uslijedio je strastven i dugotrajan aplauz.
Promjena je nastala: kraljevi izgleda nisu voljeli narod, dok aktuelni političari – predsjednici vole narod. To je nekako i logično. Narod nije birao kraljeve, a predsjednike narod bira. Kralj nije imao računa voliti narod, a predsjednici imaju računa. Ipak, bilo bi previše jednostavno ako bi bilo ovako. Stoga vjerujem da tako nije. Ali vjerovatno ima istine u tome. Kako god bilo, na rukovodstvu je odgovornost. Rukovodstvo se ne treba dodvoravati narodu, rukovodstvo treba demonstrirati jasnu viziju budućnosti i ciljeve, demonstrirati posvećenost i borbu za izgradnju institucija i reda bez obzira na društveni status bilo kojeg stanovnika. Rukovodstvo treba biti na strani slabih i nemoćnih a ne priklanjati se da ugodi jakim. A narod bi trebao takav pristup podržati, vjerovati da je do toga ipak moguće doći bez obzira kakvo aktuelno stanje bilo i kakvim ga ko doživljavao. Očekivati od vlasti da radi ispravno a tražiti veze na svakom koraku nije realno.
Niti jedan rat nije završio pobjedom nad drugim narodom, niti je ijedna vlast trajala vječno. Stoga treba očekivati da će neko ipak napraviti zaokret u politici, te će kazati: Narode moj, ne očekuj brze promjene ali nemoj gubiti nadu. Narode moj, ne očekuj blagostanje, ali traži veću društvenu pravdu. Narode moj, traži da vlast radi bolje ali nemoj očekivati da će vam vlast riješiti osobne probleme. Narode moj, nemoj samo slušati šta vlast govori, gledaj dobro šta vlast radi. Nisu svi isti, ali nije ni lahko vidjeti razliku. Podrška se ne smije podrazumijevati, mora se svaki puta istinski zaraditi.