Prijetnja

“Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom.”

Meša Selimović

Prijetnja je psihička prisila kojom jedna strana ili netko treći, stavljanjem u izgled nekog zla, izazove kod druge strane opravdani strah i time je navede na zaključenje pravnoga posla. Zlo kojim se prijeti mora biti nedopušteno. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, zdravlje, tijelo ili drugo značajno dobro osobe kojoj se prijeti ili treće osobe. Pri ocjeni opravdanosti straha uzimaju se u obzir svojstva osobe kojoj se prijeti i sve okolnosti slučaja. Prijetnja se smatra mahanom volje. Takav je enciklopedijski opis prijetnje.

Prijetnje su uvijek bile prisutne u životu ljudi i svakodnevno su prisutne. Razlika između onih današnjih i onih koje su ostale u historiji (iako se ne može povući jasna distinkcija) leži primarno u tome da se uprošlosti nekako znalo od koga se prijetnja očekuje. Danas se prijetnja može očekivati od svakog. Posljednja prijetnja Donalda Trumpa upućena državama svijeta, članicama Ujedinjenih naroda, da će pratiti ko će glasati protiv njegove odluke o priznavanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela potvrdila je još jednom kojim putem globalno vodstvo ide. Zlo kojim Donald Trump prijeti državama svijeta je negiranje slobode, prava da se samostalno misli i odlučuje. To je prijetnja neovisnosti i dostojanstvu. Nekada je naspram prijetnje iz Vašingtona stajala prijetnja iz Moskve, a danas nasuprot 71-godišnjeg Donalda Trumpa na klackalici sjedi 33-godišnji vrhovni vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-un. Po izjavama dva predsjednika ne bi se reklo da postoji razlika u godinama, čak ni u vojnoj i ekonomskoj moći, iako činjenice upravo govore o velikim razlikama.

Prijetnja stiže od onog od koga očekuješ takvo nešto i od onog od koga ne očekuješ, od prijatelja i neprijatelja, ovisno o situaciji. Prijetnja je danas umotana u hiljade različitih izjava. Često se krije iza poklona. Ili čak uvjerenja onog ko prijeti da čini uslugu onom kome prijeti. Međusobni odnosi se realizuju na interesima a ne na nečem što je ispravno ili pogrešno. Najjači se nađu u situaciji da budu na strani ispravnog, na strani nemoćnih i obespravljenih ali i protiv njih. Ovisno o svom interesu. a neovisno o svom odnosu prema onom šta je ispravno a šta pogrešno. Vlade donose odluke pod ucjenama, prijetnjom. Parlamenti, skupštine, vijeća djeluju po principu prijetnje grupe ili pojedinca: neću glasati ako ne bude tako i tako. Ljudi žive pod ucjenama. Ljudi ne smiju da se prijave na konkurs, ne smiju da ulože žalbu, ne smiju da upute prigovor, ne smiju da se požale, ne smiju… Jer ako to urade, očekuje ih od nekoga neka sankcija. Izgubiće radno mjesto. Neće moći ostvariti pravo koje ima pripada. To ide sve do onog što Đorđe Balašević u svojoj pjesmi naziva “Dno dna”.

Dno dna.
Mogli bi biti giganti
Al’ sve su više migranti
U svojoj zemlji, na svom tlu.

Najrazvijenija praksa u odnosima među ljudima je bazirana na sopstvenom interesu. Čovjek čovjeku dokazuje da mu nije brat ni po općeljudskoj dimenziji, ni po krvi, ni po vjeri. Čovjek je čovjeku sredstvo. Upotrebljen koliko je potreban. Kada društvo dođe u takvo stanje, onda prilično uzaludno djeluje upiranje prstom u bilo koga. Trebalo bi se biti spremno na žrtvu. Trebalo bi početi sa donošenjem odluka na temelju kriterija ispravnosti a ne na osnovu sopstvenog interesa ili osobne pristrasnosti. Ma koliko to bili izuzeci i pojedinačni slučajevi. Treba ih ohrabrivati, podržavati i promovisati. Ne smije čovjek prihvatiti da živi pod prijetnjom, da bude ucjenjen. Da se navikne na takvo stanje kao prihvatljivo. Mora biti spreman susresti se s posljedicama i podnijeti eventualnu žrtvu kao posljedicu nečije prijetnje. To je put ka ozdravljenju društva. To je put ka očuvanju osobnog dostojanstva. To je put ka obnovi zdravlja društva. Takvih primjera ima. I nadati se da će ih biti sve više.