Amir Brka / GIMNAZIJA KAO UTOPIJA

U Centru za kulturu i obrazovanje održan je 19.3.2018. godine razgovor na temu Perspektive srednjega školstva u Tešnju, sa posebnim akcentom na Gimnaziju. Uvodnu riječ, koju sam imao napisanu, iznio sam usmeno i u skraćenoj formi, a ovdje ju donosim u cijelosti. Neka traje razgovor…

Ustanova u kojoj se nalazimo ima naziv Centar za kulturu i obrazovanje. Tu je, dakle, i termin obrazovanje, ali, naravno, Općina Tešanj kao osnivač nije time Centru dala u zadatak onu vrstu obrazovanja kakvo je namijenjeno školama – nego je taj dio sintagme recidiv činjenice da je Centar nastao transformacijom nekadašnjega tešanjskog Narodnog univerziteta. Ipak, mi obrazovanje (pod)razumijevamo kao jedan od ciljeva koji je integriran u sveukupnu djelatnost ove ustanove, a to je, onda, bio i razlog da smo se smatrali pozvanim organizirati jedan dijalog ovakve vrste. Na to smo se odlučili budući da imamo saznanja o problemima srednjega školstva u Tešnju, a posebno Gimnazije “Musa Ćazim Ćatić” – koja iskazuje različite negativne tendencije, pa, štaviše, i u smislu gubljenja đačke supstance, što pod znak pitanja dovodi i sâm opstanak ove škole. Te naše spoznaje potiču prvenstveno od Miralema Brkića, akademskoga grafičara i profesora u Gimnaziji, koji će ovdje imati inicijalno izlaganje koje je pripremljeno vrlo ozbiljno i temeljito.

Općenito su postsocijalističke države, pa tako i Bosna i Hercegovina, već odavno u procesu koji se uobičajeno imenuje tranzicijom, a to, prije svega, podrazumijeva pluralističku demokratizaciju i liberalizaciju tržišnih relacija, zatim i druge transformacije kroz koje se naše društvo treba uskladiti sa uzusima Evropske Unije. Uz ovo, izloženi smo i nesmiljenom nastupu globalizacije koja je prvenstveno vođena logikom neoliberalnoga kapitalizma kojemu je profit jedini motiv i smisao, a što, pri tom, rigidno odbacuje bilo kakav oblik državne regulacije tržišta.

To je proces koji proizvodi mnogobrojne probleme u svim aspektima društvenoga života, a svakako i nalaže preispitivanje uloge državne administracije – koja mora tražiti načine vlastite redefinicije kako ne bi bila svedena na puki provizorij, na Potemkinova sela demokratije, na ancilu onoga što je nedavno u jednoj suzdržanoj i plemenito intoniranoj kolumni Fuad Šišić inventivno i vrlo precizno imenovao poduzetničkom huntom.

Ovakvi kakvi već jesu, tranzicijski i globalizacijski procesi proizveli su otpor koji se manifestira kao konzervativni etnokratski liberalizam. Stoga je Evropska Unija preplavljena nacionalističkim pokretima unutar nekih država koje su njene članice, pa i, naoko paradoksalnim, jačanjem ekstremno desničarskih, štaviše: i neofašističkih pokreta. O tome nam kazuju informacije iz Poljske, Mađarske, Hrvatske, pa čak i iz Francuske i Njemačke – zemalja koje su 1951. godine bile presudne u začinjanju puta ka transnacionalnom evropskom ujedinjavanju kao najveličanstvenijoj i za mir najznačajnijoj konkretnoj ideji u povijesti svijeta Evrope. Usred globalizacije koja relativizira etničke identitete, nacionalizam i njegovi radikalni vidovi nastoje se predstaviti kao izlaz za njihovo očuvanje, ali to je, zapravo, manipulacija vlastodržačkih oligarhija i lažno identitarno pribježište. To je, zapravo, još jedna od tendencija koje ljudskome biću odriču individualni subjektivitet i uzajamnu, univerzalnu humanističku solidarnost.

Našto i čemu ovakva uvodna riječ za jedan lokalni razgovor o temi koja je pred nama…?

Najprije, zato što se problem o kojemu želimo razgovarati ne može razumjeti bez silnica koje sam u osnovim obrisima nastojao predočiti. A, drugo, stoga što opstanak klasične gimnazije za nas nesumnjivo znači održanje mogućnosti da se na institucionalan način utiče na humanističko formiranje novih tešanjskih naraštaja, ili, barem, najdarovitijih pripadnika tih naraštaja – nasuprot onome što je općeniti svjetski trend.

Ogroman je i strahovito je snažan, globalan je pritisak trajućega dominantnog procesa u kojemu je “profit postao važniji nego čovjek” (Noam Chomsky), a prostor za izlaz drastično je sužen, pa skoro da i nije vidljiv. A kad se još ima na umu da općinske zajednice nemaju gotovo nikakve ingerencije u pitanjima projekcije i zakonske regulacije školstva – onda se jedan ovakav dijalog može učiniti i apsolutno bespredmetnim. A upravo je obrazovanje krucijalni topos očuvanja humanističke jezgre budućih generacija, ali samo onda ako školstvo nije u potpunosti merkantilizirano, projektovano kao neoliberalna proizvodnja robotiziranih jedinki podređenih tržištu, pri čemu je zanemarena i, štaviše, žrtvovana njihova ljudska neponovljivost. Gimanzija općega smjera jest srednjoškolska institucija koja je za tešanjsku sredinu jedino moguće spasonosno rješenje. Zato tvrdim da gimnazija ovdje mora biti očuvana – kako bi i ljudski supstancijalitet Tešnja imao šansu u budućnosti. A to neće biti moguće ako naše društvo i u školstvu apsolutno podlegne rezonima tržišta kao soluciji koja se u današnjem obzoru svjetskih tokova doima jedinom. Prošlost pamti i druge takve hegemone procese koji su poništavali čovjeka kao najvišu vrijednost i doimali se kao da su ostvarili kraj historije, ali memorija bilježi i smetljište takvih antihumanističkih ideologija. No, one se uvijek iznova vraćaju – kameleonski mijenanjući svoje pojavne forme…

Zato je neophodno da se održanju naše gimnazije posveti specijalna pozornost, a to sa općinskoga nivoa, uprkos svim nepovoljnim okolnostima i odnosima, ne samo da jest moguće nego je i od vitalnoga značaja za budućnost Tešnja. Inspiraciju za vizionarsku odvažnost u potrazi za rješenjima mi, današnji, možemo pronalaziti u ranijim tešanjskim generacijama, pa i u onoj koja je 1961. godine u tada krajnje siromašnom i naoko posve besperspektivnom Tešnju utemeljila gimnaziju.

Je li ovo što govorim utopija? Naravno da jest, ali šta nam je drugo preostalo – nego da učinimo sve što možemo kako bismo utopiju počeli graditi odmah…?