Amir Brka / NAKAZA

Kao Lazar koji netom što se dignuo iz groba,
ulicama kroči ova nikad prije viđena grdoba
Nokti su joj hijenine kandže, koža je od rita,
tijelo kosurinom, obrazina čekinjom je skrita

Najgroznijem živom stvoru odavna naličim,
od užasa sav se ježim pred izgledom ličnim
Najteže je kad izroni to negdanje lice dično:
ništa od njega ne osta, sjaja niti mjestimično

Tako vidim otkako sam za sve vanjsko slijep,
a glas veli da on nije ružan – čak i da je lijep,
jer posve se izvrnuo prizor čovjekova svijeta

Uglađeni i otmjeni, plemeniti i humani, svi su
i vjernici, u intrizi i pohlepi redom ogrezli su
Nakaza se uz nakazu osmjehnuta gradom šeta

(19.6.2018.)