Bosanski bambus

“Kada bi sin Ademov imao dvije doline zlata, poželio bi treću.”

Muhamed a.s.

Uzgoj kineskog bambusa zahtijeva sunčevu svjetlost, vodu, plodno tlo i hranu. Ali posebnost uzgoja leži u strpljenju. Kada uzgajivač posije sjeme, nakon prve godine neće vidjeti ništa od svog truda. Nakon druge godine – ništa. Nakon treće godine – ništa. Ni nakon četvrte godine. Ali nakon pete godine se događa nešto posebno. U samo jednoj sezoni, kineski bambus može narasti 80 stopa. Zbog čega? Prvih pet godina biljka raste pod zemljom. Njezino veliko i vlaknasto korijenje jača i množi  se pod zemljom, prodirući duboku u zemlju. Biljci je jako potreban taj nevidljvi rast jer u petoj godini naraste i do 32 metra.

Mnogo je toga sličnog u našim životima kao kod kineskog bambusa. Imati snage i živjeti kroz vrijeme s ljubavlju i nadom, nesebičnim ulaganjem ideja i truda. Ponekad se ne vidi nikakav rezultat pa to čovjeka obeshrabri. Ali treba istrajnost i strpljivost. Ne treba odustati. Čovjek nema bolje alternative šta god mu se činilo i koliko god vidio krivnju drugih a ne svoju odgovornost. Ali se nameće samo po sebi pitanje koliko treba bosanskom bambusu da zraste. Ili kako bi se već moglo nazvati drvo koje gajimo očekujući čarobnu promjenu?

Ali prije odgoovora, ili zbog toga što odgovor još nije pronađen, moglo bi uslijediti novo pitanje: da li išta gajimo? Sunčeva svjetlost i voda su ovdje. Možda je problem sa plodnim tlom. Možda se korijenje sporo razvija u ovom našem tlu ili ga slabo hranimo? Nekako dugo čekamo da se dogodi nešto posebno pozitivnokoje bi napravilo veliku promjenu. Male promjene u vremenu velikih promjena ne znače puno. U takvim okolnostima mali pomaci (i kada postoji pozitivan trend)kod velikih zaostajanja samo povećavaju dubinu, a utakvom stanju samo se pojedinci mogu osjećati veliko. Kao kada mačka gledajući u ogledalo vidi lava.

Dugo čekamo da svi kažu: ovo je naša zemlja, nama najpreča. Nisu nam preči ni zapad, ni istok od nas samih. Ljudi su stvoreni od jednog čovjeka i jedne žene. To što se dijele u narode nije grijeh. To bi trebao biti povod da se upoznaju različitosti. Ako se unosi konkurentski duh onda bi to trebao biti pozitivan duh: takmičiti se ko će više dobra uraditi. To što se bh društvo dijeli po svim drugim osnovama, unutar jedne organizacije, jedne sredine, jedne stranke, jednog i drugog entiteta, jedne države je potpuno pogrešan put.Zna se da pogrešan put ne vodi tamo gdje se krenulo. Treba zastati, pronaći pravi put i onda nastaviti putovanje punom snagom.

Ako se pogleda period koji je prošao, tada se može kazati da su ljudi u Bosni i Hercegovini veoma strpljivi. Ali je veoma moguće da je korijenje stabla, koga očekujuda konačno iznikne, i ne raste. Očekivati da će neko sa strane hraniti korijen našeg stabla je uzaludno, kao što je uzaludno očekivati da će vlast učiniti ljude boljim. Potrebno je raditi svako na sebi. To je područje na kome se najviše može uraditi. A kada oni koji biraju imaju vrijednosti koje očekuju da imaju oni koje biraju desiće se nešto posebno, desiće se promjena. To će biti sjeme iz koga će iznići stablo koje treba hraniti.

Do tada, treba raditi istrajno i tražiti od onih koji su izabrani da služe, da traže rješenja u stanju kakvom jesmo jer su prihvatali i prihvataju se te odgovornosti, preuzimaju da stanu na čelu i uvjeravaju narod da će se desiti nešto čarobno, da će niknuti stablo iz sjemena koje nije ni posijano.

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com