Zatvori oči nekada, pa uobrazilji dopusti i takvu viziju:
šta bi se zbivalo kada bi, kao u antičkome mitu nekom,
magija u živo biće spojila rijeke i brda, planine i niziju,
da li bi Bosna opet iscvjetala smrekom i kukurijekom?
Bi li nas ona i tada izdašno pojila majčinskim grudima,
ili bi, kao neman pobješnjelā, pred svoju djecu iskočila
i s ranama koje joj vječito nanose razjareno ih suočila?
Da li bi sinovi bosanski smjeli misliti o takvim čudima,
pretpostaviti da možda ipak ima i pravednost kozmička
pred kojom već im neće pomoći ni da grade se ludima?
A kad se još i prisjetiš kako su Bosanci krčmili domaju,
pa je i dalje cijepaju – kao da u ruci im je vruća zemička,
u trenu shvatiš istinu i moždane turobni epilog doznaju:
potomaka hoće li biti što nakon bijesa majke preostaju?