Nešto se ipak dešava

Malo ljudi može odbraniti dušu kad uđe u politiku.
Vlast ih opije i ne mogu ih ni najrođeniji prepoznati.

Alija Izetbegović

Opterećenost svakodnevnicom postala je tako snažna da su ljudi sve manje zaokupljeni mišlju o ozbiljnim pitanjima. Naravno, ne trebaju svi stalno misliti i brinuti kuda ovo sve ide jer bi to bilo besmisleno. Ali u isto vrijeme djeluje prilično loše jer je malo onih koji bi zaista trebali misliti o tome gdje će organizacija, zajednica, društvo, država sutra biti ili čemu treba težiti i koje mehanizme graditi kako bi se kretala u smjeru kome teži. Iako nije moguće izmjeriti koliko na svakodnevni život utiče svako ponaosob a koliko okolnosti, trebalo bi da svako ponaosob uradi ono što sam može i bude zahvalan na okolnostima kakve god one bile.

A šta bi mogli uraditi drugačije? Mogli bi manje rasipati sopstvenu snagu zbog nekontrolisane ambicije, zbog nesagledive sebičnosti, zbog privida samouvjerenosti da radimo ispravnu stvar. Jer kako može biti ispravno vezati funkciju samo za sebe, proglasiti sebe najispravnijim, predstavljati samo svoj pristup eksluzivnim za državu, narod i građane a sve druge osporavati? Kako može biti ispravno od jedne stranke praviti pet, šest, sedam stranaka? Kako čovjek može uopće misliti i uvjeravati druge u svoju nepogrešivost, pogotovo kako to može činiti javni funkcioner? A u isto vrijeme ne vidjeti da se snaga rasipa, da se društvo raskomadalo, da se procesi dezintegracije čine snažnijim od procesa integracije? Jedni ne žele da se makar malo sklone u stranu, otvore prostor drugima koji imaju iste ambicije. Drugi nemaju strpljenja da sačekaju nego odlaze najavljujući da će napraviti nešto drugačije, bolje. Ali to ne uspjevaju. Kako može biti ispravno da se dojučerašnje kolege koji su djelovali pod istom stranačkom zastavom poslije natječu u međusobnim optužbama? Kako može biti ispravno samo znati šta se neće a ne znati šta se hoće i kako?

Nakon četvrt vijeka nema ni na vidiku društvenog modela koji bi počeo graditi unutrašnju integraciju države Bosne i Hercegovine, njenu organizacijsku strukturu unapređivati niti ima na vidiku modela koji bi jačao njene institucije, profesionalni kodeks i fer odnose. Sadašnji model nije ništa drugo nego iscrpljivanje, ko će duže izdržati: oni koji rade na dovršetku projekta rušenja Bosne i Hercegovine u korist susjednih država koristeći sve resurse i sredstva, ili oni koji se nadaju da će Bosna i Hercegovina ostati samo njima po volji ne koristeći niti sve resurse, niti sva sredstva. Osim oružja, naravno – to je već iskorišteno. Opstanak Bosne i Hercegovine očigledno nije upitan, bar kratkoročno, jer on zavisi od nekih jačih sila a ne od Bosne i Hercegovine i njenih susjeda.

Čini se da je već duži period ipak nešto na vidiku, nešto u što je pomalo teško povjerovati bar svima onim koji osim Bosne i Hercegovine ne vide drugu domovinu. A to što počinje očigledno da se vidi jeste da institucije Bosne i Hercegovine preuzimaju oni koji negiraju Bosnu i Hercegovinu. Uskoro će oni početi da donose zakone. Sve će biti legalno. Možda nelogično i nemoralno ali kome je stalo. Etnička pitanja su vezana za emocije. Nisu vezana za logiku i etiku. Danas u Bosni i Hercegovini različite kompanije iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine prave odličan posao. Sarađuju na logičkoj (stabilan lanac dobavljača u kome svaka kompanija ima svoju računicu) i etičkoj ravni (međusobne ugovorene obaveze se poštuju). Emocije tu nisu potrebne. Međusobno povjerenje se može graditi bez emocija.

Vjerujem da čista srca imaju mnogo veće šanse da razviju ispravnu logiku i vode računa o etičkim odnosima. Ili bar ona srca koja nisu potpuno zaprljana raznim nečistoćama. A takvih u Bosni i Hercegovini još ima. Kao što postoji nada da svako svoje srce može očistiti ma koliko bilo prljavo. Treba napustiti puteve laži, sebičnosti, isključivosti i korupcije te se okrenuti putevima istine, transparentnosti, zajedništva i saradnje.