Puste želje

Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi,
dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.

Erich Fromm

Okrenutost sebi nije ništa drugo nego fokus na svoju karijeru, svoje ciljeve, svoje potrebe, svoje želje, svoju priču, svoju promociju. Savremeni način života upravo generiše takvu filozofiju života. Život može tako funkcionisati ali je pitanje šta takav život donosi čovjeku i društvu uopće? Poučan je primjer života pčele. Organizacija života zajednice pčela se nije mijenjala hiljadama godina, sada već tvrde milione godina. Nije bilo evolucije organizacije niti načina života jedinki. Veoma čudno i veoma interesantno. A takav primjer života nije slučajan jer je se radi o besprijekornoj i savršenoj organizaciji živih bića. Pčela dok živi služi drugima. Kada pčela uzima ona daje, prikupljajući polen ona oprašuje cvijet. Od onog što prikupi proizvodi hranu za sebe ali i za druge. Njen proizvod je koristan drugima. Ne zagađuje okolinu, niti pravi štetu bilo kome. Njen primaran fokus nije na sebe nego na okolinu. Kroz fokus na okolinu ona realizuje svoj život i svoju svrhu postojanja. Bog je pčelu nadahnuo a čovjeku je dostavljao Uputu i odabrao neke ljude (Božije poslanike) da tu Uputu prenesu u praksu, da budu primjeri dobre prakse života na Zemlji. Iz moje perspektive, pogleda na život i vjerovanja život pčele je trajni živi primjer čovjeku.

Pčela nije fokusirana na sebe, ona svoj život provede služeći. Čovjek je sve više fokusiran na sebe a sve manje služi. Kao da nije razumio dostavljenu Uputu od svog Stvoritelja. Čovjek ne treba odustati da brine o sebi, o svojoj porodici, o svojoj karijeri, o svojim ciljevima ali bi bilo korisno da promijeni način na koji to radi. Slično onome što pokušava kazati Neale Donald Walsch, američki pisac duhovne književnosti. Prije nego se počeo baviti pisanjem, bio je trgovački putnik, novinar, voditelj radijskih emisija. Odrastao u katoličkoj porodici fundamentalnih uvjerenja, proučavao protestantske pokrete, budizam, hinduizam. U svojim kasnim 40-tim godinama je bio razočaran sobom, svijetom i životom. Običavao je noću pisati pisma puna ogorčenosti i ljutnje koja su mu služila kao psihološki odušak za vlastite frustracije. Jedne noći u proljeće 1992. godine odlučio je jedno takvo pismo napisati izravno Bogu. Dok je pisao pitanja o svom nesretnom životu zahtijevajući od Boga odgovore, Neale tvrdi da mu se u glavi pojavio Božji glas u obliku misli koje su dolazile izravno od Boga odnosno bile su nadahnute Bogom. Tako je nastala serija popularnih knjiga u kojima Neale razgovara s Bogom koji mu odgovara na širok spektar pitanja u vezi smisla života i svrhe postojanja.

Naravno, ne znam šta se stvarno dogodilo Nealu, ali je on promijenio svoj pogled na život i vratio mir svojoj duši. Njegove reakcije na život su sada sasvim drugačije. Ono zbog čega je bio ogorčen danas je povod da pomogne nekom drugom. Ako se njemu čini nepravda, on gleda kome se drugom čini nepravda kako bi tom drugom pomogao. Reagujući i radeći na takav način ispunjava svoj život zadovoljstvom, vidi sve manje nepravde prema sebi koje je možda stvarno sve manje.

Drugim riječima, ako kolega pomogne kolegi da napreduje – napredovaće i sam. Nije nužno direktno i po svaku cijenu se boriti da se bude na boljoj poziciji. Ako pomogne drugom da uradi svoj posao kako treba, daje doprinos promjeni, razvoju novih odnosa u kome će svi moći lakše i bolje uraditi svoj posao. Fokusirajući se samo na sebe, boreći se da samo ja uradim svoj posao bez obzira na druge, da samo ja dobijem poziciju bez obzira na druge, da samo moje dijete bude upisano na fakultet ili zaposleno bez obzira na druge neće donijeti zadovoljstvo ni onom ko se tako bori, ni drugima. Uzaludan je osjećaj kratkotrajne sreće onog ko postigne rezultat, jer nema zadovoljstva duše. Čovjek pada u zamku utrke za sve više i više sreće koja kratko traje ali ne postiže zadovoljstvo duše. Mijenja način oblačenja do besmisla, vrši tetovažu svog tijela, koristi razne napitke, vozi skupa auta, diči se funkcijom i imetkom ne bi li pokazao drugima koliko vrijedi. Ali u svemu tome nema suštinski dugoročno održive vrijednosti. Čovjek u toj trci gubi svoj ljudski identitet koji je dobio kao poklon i postaje samo bezvrijedno tijelo koje stari. Neminovno gubi mladalačku ljepotu tijela a istovremeno ne koristi vrijeme da spasi dušu. Nastaje utrka za ostvarenjem osobnih želja bez obzira na druge. A to kreira atmosferu nezadovoljstva u cijelom društvu.

Fuad Šišić