TESANJ.NET stranica grada
Znam da je nakon rata nekada teže negoli u ratu, da je neprijatelj padmukliji i da čovjeku, poslije tolikog napora da bi se preživjelo, dođe da se opusti. Ali vi to ne možete.
Jer je ime Sarajeva danas svjetlost i nada. Nada da hrabrost i tolerancija mogu pobijediti.
Kénizé Mourad
Karl Raimund Popper, poznati profesor i filozof 20. stoljeća, bio je zagovornik tolerancije ali je rekao da se netolerancija ne smije tolerisati. Ako bi tolerancija dopustila da netolerancija u potpunosti uspije, tolerancija bi bila ugrožena, tj. neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije.
Nije mi na um pao adekvatniji uvod za ovaj tekst povodom izjave Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, koji je prenijela Srna 14. januara 2019. godine: Bošnjaci prave istu grešku kao Srbi u periodu od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina, a to je samoviktimizacija i očekivanje da će drugi morati da ponavljaju ono što oni misle. Mi ne vidimo stvari na potpuno isti način, u nečemu smo slični, u nečemu nismo. Ne vidimo ulogu Orića na isti način, niti način stvaranja Republike Srpske. Ali, to ne znači da ne želimo BiH kao partnera. Iskoristite to, imate prijatelje u Beogradu, imate prijatelje u Srbiji.
Ruku na srce, Aleksandar Vučić je postao veoma vješt da istovremeno govori ono što je tačno i ono što je daleko od istine. Ne znam da li je tu vrstu darovitosti imao oduvijek u sebi ili je to učio od Milorada Dodika, Dragana Čovića, Kolinde Grabar Kitarović ili nekih svjetskih lidera današnjeg modernog svijeta. Naime, ja ne znam jesu li Srbi pravili samoviktimizaciju u periodu od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina, pa ako prihvatim da Aleksandar Vučić zna o tome mnogo više, onda ne znam zbog čega je to tako bilo u tom periodu. Istina, bio je to period jednopartijskog jugoslovenskog društva, Tito je bio neprikosnoven lider, ali dominantnu ulogu u centralnim vlastima bivše Jugoslavije uključujući JNA, bezbjednosne službe, obrazovne institucije su imali Srbi. Logično, bili su najbrojniji. Jesu li bili u nekom procentu više zastupljeni nego što ih je sljedovalo po Vučićevom principu – vjerovatno jesu, posebno u nabrojanim službama, ali tada to nije bio presudan kriterij. Ali kako sada Aleksandar Vučić vidi u tome samoviktimizaciju Srba i očekivanje da će drugi ponavljati ono što oni misle?
U stvari je ta rečenica jako, jako daleko od istine. Da ne upotrijebim drugi izraz. Ta rečenica samo služi njegovoj publici da logički zaključi kako Bošnjaci nisu bili nikakve žrtve u periodu 1992-1995. godine, da se radi samo o tome kako Srbi i Bošnjaci ne vide na isti način ulogu Orića, niti način stvaranja Republike Srpske. Majstorski. Sasvim je tačno ovo što je rekao Aleksandar Vučić. Nema u tome ni laži, ali ni istine. To su sada već općepoznati stavovi šire javnosti u Srbiji, možda čak 90% kako je nedavno ustvrdio sam Aleksandar Vučić poredeći Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. Brojne presude međunarodnog suda i domaćih sudova uvijek su bile samo povod da se sudovi optuže, da se ukaže na njihovu pristrasnost ali i da se nikada ne govori o hiljadama pisanih stranica dokaza, o hiljadama svjedoka koji su preživjeli užas, samo s jednim ciljem. S ciljem da se istina prekrije i sakrije kao što je to bio pokušaj sa hiljadama masovnih grobnica širom Republike Srpske koje su premještane i skrivane, ali koje se godinama ipak otkrivaju i otkopavaju. Nikada Aleksandar Vučić nije o tome ništa kazao, i neće ni kazati. Uz to, reklo bi se sasvim logično u okviru njegovog govora, velikodušno nudi Bosni i Hercegovini Srbiju kao poželjnog partnera i tvrdi da Bošnjaci imaju prijatelja u Beogradu, u Srbiji.
Pa dobro ljudi, šta je ovo. Je li ovo moguće?, rekao bi pokojni Mladen Delić. Bosni i Hercegovini zaista trebaju prijatelji kao susjedi, komšije kako god ko hoće. I Bosni i Hercegovini trebaju susjedi, komšije kao poželjni partneri. I Bošnjacima, isto tako. I Srbima, i Hrvatima, i Ostalima. Izgleda da tako malo nedostaje. Nedostaje samo da se usklade djela i riječi, i eto ga. Tito je možda koristio prekomjernu upotrebu sile kako bi spriječio netoleranciju, ali očigledno je da tolerancija to ne može postići i da je danas ugrožen opstanak tolerancije.
Stoga bih se vratio na stavove Karla Poppera. Mora se imati pravo da se netolerancija suzbije ako je potrebno čak i silom. Ako neko ne koristi razumne argumente ili ne dopušta da se razumni argumenti predoče javnosti te umjesto toga koriste sva sredstva da se razumni argumenti obezvrijede, onda se mora doći do tačke u kojoj u ime tolerancije se ne treba tolerisati netolerantnost. Treba svaki pokret koji propovijeda netoleranciju staviti izvan zakona, a poticanje na netoleranciju i progon treba smatrati kriminalom. Na isti način na koji je poticanje na ubojstvo, otmicu ili pljačku definisano kao zločin.
