Konekcija

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život.

I moja i tvoja.

Meša Selimović

U mladosti moje generacije nije korištena riječ konekcija. Korištene su mnoge druge riječi koje bi mogle značiti i konekcija: veza, spoj, kontakt, relacija, dodir pa do tehničkih termina: spona, spojnica, zglob, sastavnica. Konekcija sada prvo asocira na elektronske mreže, na virtualni svijet koji nudi mnogo podataka, informacija, kontakata, rješenja ali istovremeno i nepouzdanost i zbunjivanje. Hiljade prijatelja traju dugo koliko traje vijest, ili koliko nečiji mandat a nakon toga ostaje ono u što se čovjek može pouzdati. Ostalo djeluje kao izgubljeno vrijeme, kao iluzija, kao život potrošen ni u što. Moglo bi se zaključiti da konekcijom veza među ljudima postaje površna, kratkotrajna, nepouzdana.

Ljudi treba da budu povezani a ne konektovani. Veza među ljudima ne treba da bude tehničke, mehaničke, materijalne prirode nego duhovne, spiritualne, emotivne. Čovjek je daleko više od onog što vidimo, od onog što zna i ima. Čovjek je, prije svega, ono što ne vidimo. Ono što je njegovo srce, ali ne kao pumpa koja održava krvotok nego spiritualno srce koje vjeruje, osjeća, koje prepozna srodnu dušu, koje osjeća istinu i kada mu je sagovornik ne kaže.

Ali kada govori, čovjek treba besprijekorno koristiti svoju riječ jer ona predstavlja kreativnu moć. Riječ je jedan od Božijih poklona čovjeku. Besprijekorno korištenje riječi znači preuzeti odgovornost za svoja djela, znači usmjeriti energiju u pravcu istine a ne u pravcu tuđih slabosti i ogovaranja. Ništa od onoga što drugi ljudi rade nije zbog vas. I mnogo toga ne treba shvatati lično. Ono što oni kažu, što oni čine u skladu je sa onim što oni imaju u svom umu. To što oni misle nema nikakve veze s vama, nego s njima. U općem smislu, vi niste odgovorni za ponašanje drugih, vi ste odgovorni za sebe (u organizacijskom smislu stvari stoje drugačije, ali postoje i mehanizmi). Kako kaže Don Miguel Ruiz: „Ako se vi naljutite na mene, ja znam da se vi u stvari bavite sobom. Ja sam vam pružio izgovor (ili povod) da se naljutite.“

Osobno sam naučio da je jedna od čestih situacija što smo skloni kreiranju pretpostavki, shvatajući stvari ili situaciju lično, pa to vodi lošem raspoloženju, ljutnji ili čitavoj drami. Umjesto pretpostavki treba postavljati pitanja, tražiti činjenice, povezati i saznati ono što je tačno ali i ono što je istina. Ako se zaustavimo na pretpostavkama koristeći samo ono što je tačno, uvijek ćemo braniti naše pretpostavke dokazujući da neko drugi nije u pravu. Time nećemo saznati šta je istina. Ono što je tačno je na površini, to su suhoparni podaci, činjenice a istina je uvijek dublja, traži da se malo zaroni ispod površine, da se činjenice povežu, situacije, kontekst. A spoznati istinu vodi na put ka osobnoj slobodi.

Čovjek treba uvijek učiniti sve što može, uvijek dati sve od sebe. Ni više, ni manje od toga. U suprotnom, pravi se greška a iz grešaka treba učiti. To razvija ljudsku svijest. Čovjek neće uraditi sve što može ako je natjeran na to. Uradiće sve što može ako je svjestan svoje svrhe postojanja, jer će ga rad ispunjavati. A nagrada, zarada za taj rad dolazi kao sastavni dio procesa. I u najtežim situacijama će zadržati mir ako je uradio sve što je mogao. To je ono što samo čovjek zna i njegov Stvoritelj. Ako postoji komunikacija između čovjeka i Milostivog, Samilosnog onda je to znak vjerovanja i povjerenja. To je staza istinske slobode koja je pitanje ljudskog duha. Tada onaj ko vjeruje ne spoznaje samo svoju svrhu postojanja iz takve perspektive, nego on vjeruje Bogu. On srcem vjeruje da ako uradi sam sve što može u datim okolnostima, i ako to ne bude dovoljno da će tada stići pomoć odakle se i ne nada. I on se u to uvjeri. Ili za one koji ne vjeruju, kako kaže Dr. Erik Perl: Univerzum prepoznaje potrebe osobe i potom stvara okolnosti koje omogućavaju adekvatno zadovoljenje tih potreba. Kako se to tačno zbiva? To zaista niko ne zna.

Fuad Šišić

About Fuad Sisic