TESANJ.NET stranica grada
(Interpretacija uvodnog soneta u knjigu
Nebeski nomad Amira Brke)
TAJ DJEČAK
Taj je dječak iz praskozorja dalekih i davnih,
stigao je sa pouzdanjem u kazivanja blistava,
a ona bjehu opsjena bajna, zanosna, gizdava,
te je sada usred gnjilih ukazanja starostavnih
Shvatio je da za nj nije razapet nikakav Krist
i da njemu puta nije osvijetlio ni jedan Buda,
no, ne pada zato u očaj, niti odustaje od čudā
Zaputio se vlastitim stazama, u ozarenju čist,
budući spoznao da onom je zavještana misao
koji u razobličenju svih varki neće da potone
i osvajat će krug u kojemu slobodan bi disao,
pa makar bio i samo koliki zaprema kišobran
A mimo aure u orgijama su krijesovi Sotone,
od čega izbavljen je taj što sobom je odabran
_____________________________________________________________
Nebeski nomad Amira Brke spada u same vrhove južnoslavenskog pjesništva. Ovom knjigom on se pridružio južnoslavenskim poetskim klasicima, a osvojenom formom soneta stao uz Prešerna, Ujevića, Matoša, Kulenovića i druge velike pjesnike soneta, pokazujući da je sonet koliko god forma tradicije isto toliko i sposoban u svojoj klasičnosti usisati duh i senzibilitet našeg vremena u nastojanju da ljudsku egzistenciju sagleda iz mitske, metafizičke, etičke, sociološke, historijske, političke i niza drugih perspektiva. Sonet se, potvrđuje to i ova knjiga, prebacuje preko poetičkih granica ne mareći za njihova ograničenja i otvara se individualnom pjesnikovom talentu koji u eliotovskom susretu s tradicijom pokazuje da njegova klasika nije samo južnoslavenska poezija nego sonet od Petrarce i Gongore, te Shakespearea i Baudelairea naovamo. Amira Brku, izrazito refleksivnog pjesnika s velikim književnim obrazovanjem koji se nikad nije zatvarao u granice našeg jezičkog prostora već je poeziju doživljavao kao svjetsku polijezičnu tradiciju, kao da je čekao sonet da u njemu ovjeri svoj nesumnjivi pjesnički talent. Ili je Brka u svojoj pjesničkoj zrelosti dočekao sonet da u njemu izmjeri poetsku dubinu našeg policentričnog jezika.
U Nebeskom nomadu susreću se i pretapaju mit, historija, metafizika, etika, politika i ljubav kao čvorišne tačke ljudske egzistencije, dok lirski subjekt ove vrhunske knjige putuje od časa mitskog progonstva iz raja do krvi historije (Ilija Ladin bi rekao: od neba na ovamo), težeći da se nâvali apsurda koji tuče i mrvi sa svih strana opre u estetskom činu, u onome što od egzistencijalizma i kamijevske ideje stvaranja traje u književnosti kao ideja estetske utopije. I zaista, samo u jeziku i njegovom pjesničkom rezbarenju, Kiš bi u povodu Skenderove poezije rekao: u rudarenju u jeziku, Brkin i mitski i metafizički i historijski nomad – zguran u politiku kao čovjekovu ontološku mrežu – može pronaći kakvu takvu utjehu i nadu da će u estetskoj vječnosti pronaći spas od krvi historije, mitskog bezizlaza, metafizičke praznine, politike kao marinkovićevski shvaćenog zoopolisa i apsurda koji izbija iz čovjekove kamijevski shvaćene bačenosti u egzistenciju. Ako je mitskim zasnovom nakon progonstva iz raja natjeran da putuje vremenom bez tačke konačnog smiraja, bez cilja koji bi ukazivao na smisao te nebeske i povijesne odiseje, Brkin lirski Odisej, kao mitska, metafizička i historijska reinkarnacija onog Homerovog, a lutanjem u jeziku i onog Joyceovog, nosi sve oznake našeg vremena i prostora. Njega oblikuje koliko sveopća povijesna krv toliko i naši posljednji ratovi, koliko metafizička drama toliko i teatar političkog apsurda od tačke začetka ljudske zajednice do naših društvenih okolnosti, beketovsko čekanje obećanog dolaska Godota i savremeno saznanje metafizičke praznine, pogotovu u kontekstu pervertiranja svih obrazaca transcendentalnog mišljenja karakterističnih za naše doba informatičke tehonologije, ali i navale konzervativizma i dezintegracije humanizma.
Nomad je to, dakle, koji se u nemirenju sa zatečenim formama apsurda kreće i kroz stvaralačku dramu – da bi se spustio u vlastitu egzistenciju i njena ograničenja unutar historijskog, društvenog i političkog okvira i preispitao njene ontološke mreže. Zato takav lirski subjekt u svojoj odiseji zbira različite vremenske dimenzije i filozofije vremena. On je istodobno u realnom historijskom vremenu i mitskom bezvremenu, ali i u psihološkoj dimenziji vremena koje ostavlja svoje rušilačke tragove u grču srca i drami uma pred onim nemislivim i nezamislivim što u sebi nosi rušilačka snaga historije. Etička je to drama prije svega, pa iza toga i drama jezika – ne samo kao iskaza o svijetu već i kao kreatora svijeta. No, da bi se uspostavio interpretativni okvir ove semantički složene knjige, nužno je vidjeti okvire u kojima se konstituiše njen lirski subjekt. Kao nosilac lirskog glasa, on je istodobno i neko ko uobličava filozofiju vremena, estetsku samosvijest, a u svojoj tekstualnoj višenivoičnosti nerijetko se sa metatekstualne razine spušta u egzistencijalnu, signalizirajući njene vremenske i prostorne odrednice i ukazujući na to da je njegova tačka sadašnjosti poliperspektivna. Iz nje, naime, lirski subjekt gleda u svako vrijeme, mitsko bezvrijeme, projekciju metafizičke vječnosti i utopiju estetski pojmljenje svevremenitosti.
Već u sonetu Taj dječak, uvodnom u knjigu, Brka daje okvir za uobličavanje lirskog subjekta, poziciju iz kojih on gleda i vrednuje historiju, mit i metafiziku, ali i nosi se sa mnogostrukim oblicima svoje metafizičke, historijske, etičke i psihološke drame. Ko je taj dječak i odakle dolazi u Brkin pjesnički jezik? Prvi stih nagovještava da bi to mogao biti dječak koji se u asocijativnim igrama možda i može izjednačiti s pjesnikovim okvirima egzistencije na bazi identifikacije glasa pjesnika i lirskog subjekta. Međutim, bila bi to za Brkinu poetiku odveć jednostavna identifikacija. Nije on pjesnik koji pojednostavljuje odnose lirskog subjekta i pjesnika, kao npr. Vešović ili Sidran, pa poeziju svodi na formu egzistencijalne ispovijesti. Naprotiv, on te odnose usložnjava, a egzistencijalnu ispovijest tjera da ponese maksimum drugih poetskih funkcija u skladu s opalizacijskim mogućnostima poetskog jezika. Zato je ovo dječak iz praskozorja dalekih i davnih, mitski star i mitski zasnovan, reklo bi se: dječak s početka vremena i jezika, od tamo gdje su postavljeni mitski osnovi čovjekove egzistencije. Drugim riječima, taj je dječak star koliko i jezik, a njegovo vrijeme i mjesto rođenja ne pripadaju nikakvoj historijskoj realnosti već mitskoj figurativnosti, praskozorjima čovječanstva. A ako mu je rođenje u mitu, npr. u biblijskoj priči o postanku svijeta, ili u onom prapočetnom prasku jezika u kojem je rođen svijet, onda je i njegov dolazak obilježen pouzdanjem u kazivanja blistava. To je ona početna vjera u mit, puna nade u njegovo ostvarenje, proročko vrijeme harmonije u kojem je čovječanstvo zasnivalo svoje mitske osnove u jeziku.
Pri tom, Brka Tinovom pjesničkom gestom slika to vrijeme i njegove proročke naracije zgušnjavajući ih u metaforu kazivanja blistava. Po svemu tinovska iz Leleka sebra, ona proročke naracije osvjetljava spolja, odakle one izgledaju blistave, u punom sjaju svoje površine, cakle se i blistaju kao npr. oprano posuđe, ulašteni predmeti, stvari sa pozlatom. A to znači da je pjesnik ovim blistava zauzeo izvjesnu distancu prema tim naracijama, jer ih gleda izvana, još ne ulazi u njih, nije im još ispitao sadržaj. Zbog takvog atribuiranja proročkih priča možemo zamisliti prvotnost čovječanstva zagledanog u njihova obećanja i utopijsku bit. To je stanje gledanja, bez zalaženja u sadržaj, bez oprobavanja njegove funkcionalne snage, u konačnici – bez sumnje i pitanja koja iz nje dolaze.
A onda dolazi obrat, jer kazivanja blistava bjehu opsjena bajna, zanosna gizdava. Taj obrat, međutim, ne dolazi samo iz spoznaje koja racionalnim putem, analizom dakle, rasklapa sadržinu kazivanja, već i iz iskustva, iz življenja s njima, pa je obrat ne jedan trenutak već proces dug onoliko koliko je čovječanstvu trebalo da iz početne mitske cjelovitosti svijeta padne u stvarnost bez mitskog centra, podloge i uporišta. To je stvarnost koja je izgubila mitski temelj i, razbijena na fragmente, dovodi čovjeka u poziciju koju György Lukács određuje transcendentalnim beskućništvom. To je onaj obrat u kulturi koji dolazi s racionalizmom i uspostavom kartezijanskog uma u kojemu čovjeku više nije potreban neki subjekt koji ga nadilazi i na osnovu kojeg utvrđuje granice svoga identiteta. U konačnici, to je obrat u pjesništvu vezan za Baudelairea koji će uvesti poeziju negativnog određivanja svijeta. A to znači da se raspad iluzije i vjere u kazivanja blistava zbiva u Brkinom sonetu na podlozi golemog kulturnog iskustva, jer njegov nomad iz praskozorja dalekih i davnih putuje vremenom, kulturom, umom – ispitujući održivost transcendentalne zasnovanosti svijeta. Zato se taj nomad u svojoj transcendentalnoj odiseji, koja traje od progonstva iz raja do časa sadašnjosti, i zatiče u egzistencijalnoj situaciji obilježenoj gnjilim ukazanjima starostavnim. Da, jesu ona trula ne samo zbog dužine trajanja od starostavnosti do sadašnjosti nego su, kao i sve trulo, ostala bez svog sadržaja: trula su kao odsječeno drvo, ili lešina koja se raspada, a pjesnik nas tjera da osjetimo taj miris gnjileži koji izbija iz ukazanja.
Nekad privlačna, zanosna, blistava, sad gnjila – ta ukazanja, zapravo, ukazuju na put čovjekovog uma od mitske zasnovanosti na početku do tačke sumnje u sve što ga nadilazi u sadašnjosti. Taj trenutak čovjekove identitarne drame nakon pada iz svijeta mitske cjelovitosti u ispražnjenu sadašnjost Lukács veže za nastanak novog oblika identiteta, onog u stalnom procesu. Prema njemu, nakon gubitka transcendentalnog zasnova, čovjek se od vjere u mitove okrenuo izgradnji utopijskih konfiguracija projektujući svoju budućnost u skladu s njima. Svoj dom, koji je nekada gradio u mitskim naracijama, transcendentalni beskućnik sada nastoji graditi u utopijskim pričama koje su porodile revolucionarnost modernog doba. Međutim, ni utopije nisu donijele harmoniju, već su dovele do egzistencijalističkog preispitivanja prema kojem se svaki oblik esencijalnosti mora preispitivati u egzistencijalnom iskustvu. Polovina prošlog stoljeća suočila se u egzistencijalizmu s utopijskim osnovama čovjekove egzistencije na sličan način kako se racionalizam zagledao u mitsko mišljenje. U svojoj odiseji po kulturološkim temeljima svijeta Brkin sonet hvata te tačke obrata, a nakon što njegov nomad shvati da za nj nije razapet nikakav Krist i da mu puta nije osvijetlio ni jedan Buda – ostaje mu da temelj svoje metafizičke kuće gradi isključivo u odnosu na sebe i svoju kosmičku samoću.
Samac usred svemira, moderni čovjek je identitarna tačka u koju je dospio negdašnji nebeski Odisej, ali sad, s praznim nebom iznad sebe, ne pada u očaj, niti odustaje od čuda, već se zaputio vlastitim stazama, u ozarenja čist. Jest to kulturološki pad s neba na zemlju, iz mita u racionalistički koncept kulture i uma, ali ostala su tom Brkinom dječaku čuda i ozarenja na vlastitim stazama. Reklo bi se da Brka, poput Shakespearea koji se zaokupljen renesansnom nadom divio čovjeku i njegovim moćima, vjeruje u čovjekove sposobnosti da bez ičije pomoći u svemiru, bez sile koja ga nadilazi i u odnosu na koju gradi svoj svijet, može u sebi pronaći uporišnu tačku za skok u smisao, nakon što je kamijevski bačen u egzistenciju i igru apsurda. Opiranje tom apsurdu sugerirano je figurama čuda i ozarenja. Naravno, te figure bazirane su na simboličkom pjesničkom radu u jeziku, tako da prva sugerira iskakanje iz realnosti u prostore izvan racionalnog objašnjenja, a druga zanose otkrića, sposobnost čovjekovog djelovanja i mišljenja, prostore ljepote koji nas mogu ozariti. Tu se samac u svemiru, odnosno čovjek bez Boga, oslanja sam na sebe, na svoje kreativne snage i mogućnosti kako bi razobličio sve varke i osvojio krug u kojemu slobodan bi disao.
Konačno, onako kako strogi princip sonetne forme traži da se u prvoj tercini izvrši semantički preokret, Brka donosi ključnu figuru pjesme – slobodno disanje u osvojenom krugu. Sloboda je ključni pojam s kojim se nosi moderni čovjek unutar strogo kontrolisanog svijeta. Ako ga je u tradiciji zarobljavao mit, ako se on u njoj definirao kao rob sile koja ga je nadilazila, u modernom svijetu on je zarobljenik niza struktura moći, ideološke i političke prije svih, ali i fukoovske moći znanja, interpretativnih igara koje mu zaprečuju uvide u istinu. Zato pjesnik i insistira na razobličenju svih varki, svjestan da je nakon doba totalitarizama informatička tehnologija proizvela simulakrum kao prazninu unutar koje obitava čovječanstvo. Ništa manji oblik čovjekovog zatočenja nije u njegovom oslanjanju na mitske naracije od onog današnjeg u bodrijarovski shvaćenom simulakrumu. U oba slučaja nebeski nomad uznik je sila koje ga nadilaze proizvodnjom svojih interpretativnih i narativnih sistema. Ta vrsta mentalnog uzništva, uz ono ketmansko iz totalitarizma, zaprečuje mogućnost dolaska do slobode. A u nju kao svoju semantičku žižu ide ovaj sonet, u ozarenje njome u krugu koji se osvaja, pa makar bio i samo koliki zaprema kišobran.
No, taj krug koji se osvaja i u kojemu slobodan bi disao Brkin dječak iz praskozorja dalekih i davnih jest prostor kojim se danas brani od svijeta, na koncu izrasta u pjesnički vješto koncipiranu antitetičku metaforu. Koliko god, naime, bio prostorom slobode osvojene u borbi sa svijetom, on je i zbog logike kruga ograničen prostor. A to znači da sloboda nije univerzalni princip prema kojemu je ustrojen svijet, pa je lirski subjekt naprosto stjeran u krug. Krug je najviše što on može osvojiti u toj borbi, što znači da je njegova borba za svijet izgubljena, pa je krug slobode dokaz poraza svijeta i čovjekovog poraza u svijetu. Ali, po logici antitetičnosti, taj krug je i dokaz suprotnog – trijumfa nad svijetom kojim dominiraju orgije s krijesovima Sotone. Tu je mitska slika Sotone prebačena u političko i društveno polje, pa Brka mitskom naracijom preispituje politički i društveni prostor. Ako je čovjek proročkih vremena bio zarobljenikom sile koja ga je nadilazila u mitu, danas je njegov svijet kreiran u hijerarhiji vlasti i moći zasnovane na sotonskim principima. I to ne bilo kakvim, već onim koji se pokazuju u orgijama i plamte u svojim krijesovima. Sada se, u poneti soneta, mitski ukrstio s političkim jezikom, a metafizička osnova čovjeka s različitim oblicima ideoloških sistema.
Drugačije rečeno, Brka je mitizirao politički jezik i politizirao mitski – kako bi dočarao dramu čovjekovog postojanja u vremenu i njegovu metafizičku odiseju spustio na zemlju, u historiju i politiku gdje traju orgije i krijesovi Sotone. Ta slika ukrštanja neba i zemlje, mitskog i političkog jezika, metafizike i društvene hijerarhije i jest dokaz Brkine pjesničke vještine. On, naime, u svojoj antitetičnoj metafori uspijeva ukrstiti mjere egzistencijalnog smisla, pa se metafizikom mjeri politika i obratno, da bi se unutar marinkovićevskog zoopolisa postojanja ukazao krug slobode, a Brkin dječak iz praskozorja dalekih i davnih stasao u pjesnika koji je sobom odabran. Njemu više niko ne kreira jezik egzistencije, ni transcendensi kojima je bio zarobljen tradicionalni svijet, ni ideološke naracije i politička hijerarhija moći koja je porobila čovjekovu modernost. Nebeski nomad je tako sišao u historiju, postao Odisejem u vremenu, da bi spas pronašao u kreiranju autonomije u poetskom jeziku.
Zasnivajući na ovoj osnovi u uvodnom sonetu knjige lirski subjekt, Brka je nebeskom nomadu omogućio putovanje mitom, historijom, metafizikom itd. kao gnoseološku avanturu u kojoj se demaskiraju svi transcendentalni označitelji čovjekove egzistencije. Upravo tu, a ne samo u vještini upotrebe jezika, Brkin Nebeski nomad postaje jednom od najboljih i najznačajnijih, ako ne i najznačajnija pjesnička knjiga našeg doba na južnoslavenskom govornom području.
