Sjena

Pogledaj tvoju sjenku
i vidjećeš da nije ništa veća nego što je bila prije tvojih pobjeda.

Arhidam, spartanski kralj

Nije se teško uvjeriti kako se ljudi brzo i jednostavno prepuste trenutku kao da je vječnost. To se može vidjeti u svakodnevnim životnim situacijama, od porodične nesloge do komšijskog i kolegijalnog neslaganja. Takav intenzitet naboja u tako kratkom vremenu podsjeća na duvanje balona i njegovo pucanje. Čudno je da ljudi ne nauče vremenom više iz života. Čini se da brže stare nego što uče. A jedino je čovjek osposobljen takvim softverom, kao Božije stvorenje, da može imati kontinuitet učenja na nivou vrste. Tako je kroz vrijeme dolazilo do većeg stepena razvoja i drugačijeg načina života. Ali kao da ovo ne važi kada ljudi, koji su inače po definiciji kolege/saradnici, odluče da se postave kao protivnici, čak neprijatelji. Na primjer, ako njih više želi da zauzme isto mjesto, nastaje utrka poput utrke gladnih i iscrpljenih kada neko donese prehrambene pakete. Razlika je u tome da ovi koji žele da zauzmu isto mjesto ili žele na istom mjestu da ostanu nisu ni iscrpljeni, ni gladni. Nema puno razlike u tome da li žele osobno zauzeti to mjesto, ili nekog guraju ili mu daju bezuslovnu podršku da ovaj to mjesto zauzme ili na tom „privlačnom“ mjestu ostane.

Pitam se šta se to desi u čovjeku? U tom iznimnom ljudskom dizajnu, opremljenom ful opremom, leži potencijal da se uzdigne tako visoko i bude uzor, ali i da se spusti tako nepotrebno i nerazumno nisko. Zbog čega se čovjek prepusti trenutku i nije u stanju sagledati svoj vremenski okvir, vremenski okvir svoje generacije ili više generacija? Ko je bio sudionik unutarstranačkog izbornog procesa lakše će razumjeti ovaj tekst. Članovi iste organizacije, posebno neke političke stranke, trebalo bi po definiciji da dijele neka zajednička uvjerenja, ideale, zajedničke ciljeve i zajedničke interese. To ne znači da ne postoje i indiviudalne različitosti po svim elementima ali one nisu na prvom mjestu nego negdje iza. Borba mišljenja za profilisanje zajedničkog ideala koji svoju izvedbu treba da ima u općedruštvenoj koristi kroz razvoj javnih službi, javnih institucija trebalo bi biti u samom vrhu prioriteta. Nakon toga borba mišljenja za zajedničke ciljeve, mjerljive i vremenski ograničene, kako bi oni koji preuzimaju odgovornost zazirali od preuzimanja te odgovornosti jer valja račun polagati. I pred ljudima, i pred Bogom. Doduše vidimo da pred ljudima taj račun nije teško položiti jer većinom se može manipulisati. I tako redom, borba mišljenja bi imala smisla jer bi vodila izgradnji najboljeg puta. Sve pod pretpostavkom da je onaj ko je član neke stranke svjestan svrhe postojanja bilo koje političke stranke.

Za nepunih 30 godina višestranačkog političkog života u Bosni i Hercegovini političke stranke nisu puno naučile. Čini se da i ne postoje naučene lekcije. A naučene lekcije su uvijek korisne. Ako je nešto u pristupu bilo dobro treba sačuvati i unapređivati od strane onih koji dolaze. Suština ljudske civilizacije i progresa je u nastavljanju, a ne u uništavanju i negiranju. A ako je bilo loše, još više se može naučiti i veća korist napraviti. Treba vidjeti kako da se to ne ponovi, kako raditi drugačije i bolje kako bi se izbjeglo licemjerstvo između proklamovanih ideala i prakse. Posebno su odgovorni oni koji su dugo u kontinuitetu prisutni. Naravno, neko ko ovo čita već se pita o čemu ovaj piše? O kojim to idealima se priča i diskutuje? O kakvim zajedničkim ciljevima, pogotovo mjerljivim, može biti govora kada je nesrazmjerno više onih čiji ideal doseže 100 metara izvan sopstvenog dvorišta. Ili nekritički (često sebično) podržava nekog. Ili svodi svoj odnos prema ljudima tako da uzima sebi za pravo kazati ovaj je bolji a onaj je gori, češće ovo drugo, eliminišući drugog po svaku cijenu. Ili svoju političku podršku opredjeljuju shodno ličnoj ili grupnoj koristi koju je imao ili koju su imali, ili očekuje da to dobije u budućnosti. Ali to je plemenski pristup. Davno prevaziđen. Prije ili kasnije će se morati pomiriti ideal i interes, moral i politika, vjera i nauka kao model društvene sinergije a ne dezintegriacije.

Opravdanje za svoje neprikladno ponašanje, individualno i grupno neki nalaze u ponašanju drugih ili onih iznad. Kao da za loše prakse može postojati opravdanje takve vrste. Raditi loše jer neko drugi radi loše je staza pogoršanja a ne staza poboljšanja. Zub za zub, i oko za oko i cijeli svijet će oslijepiti. Ljudska zadaća je suprotna: treba raditi na tome da se progleda a ne da sljepilo postane trajno. I to ne bi trebao biti veliki izazov za bilo koju lokalnu zajednicu jer se ljudi dobro poznaju, i trebalo bi da budu mnogo lakše svjesni zajedničke koristi ispravnog pristupa. Niko pojedinačno nije nezamjenjiv, niti treba misliti da je neko nezamjenjiv. Mezarja i groblja su puna nezamjenjivih. I tu se ništa ne može.