Amir Brka / ĆATIĆEVO PISMO SESTRI

(Jedanput, sanjao sam kako Musa Ćazim Ćatić iz mađarskoga gradića Örkénya piše pismo sestri u Tešanj. U vojnom sanatorijumu, taj K. und K. vojnik olovku uzima na mahove – kad groznica unekoliko popusti, pa se i ruka ponešto umiri. Šest je mjeseci prije nego što će beznadežno bolesni pjesnik biti prebačen u bolnicu u Budimpeštu, odakle je, koncem marta 1915, otpućen u Tešanj, rodnu kasabu svoje majke, da tu i okonča život, kako je i bilo – 6. aprila, nedugo nakon što je navršio 37 godina.)

U mome rupcu ljekar je jučer vidio krv, te kazuje grudobolan
da sam, i da nije dobro, da sam loše, reče da sam jako loše…

Tek sada je tako zaključio, no sumoran ja sam već predugo,
nasmrt, stanje moje neizlječivo je, a sušica, što nasljeđujem
od oca, davno me je bila dohvatila, pa jedino osta neizvjesno
kada klonut će mi tijelo, s duhom da se izjednači, razorenim
posve, u čijem se magnovenju i obrisi rasplinjuju, utvare se
izmjenjuju i plamsaji prisjećanja, narastaju do strašnih razmjera
i preobražavaju se jezno forme oko mene. Nedavno je, tako,
puška, koju u rukama držah, u zmiju se učas obratila: jedva
sam je odgurnuo, i hitro je u kaljuži iščeznula, a jutros se plahta,
kad se svjetlo ukazalo, jedan njegov bolni tračak u oku kad sinu,
čaršaf kojim i sad sam prekriven, poput ogromne se ptice raširio,
što je na me doletjela i crnim me, grozomornim krilom obgrlila…

Kažem jučer, napisah i jutros, a ne pojmim vrijeme što je među
ovim riječima minulo, ni jesam li spavao uopće, jer već ne
znam istinski san šta je, ne uspijevam osvijestiti njime jesam
li obvijen, ili nejasna je neka plovidba posrijedi, lebdenje
u predjelima o kojima ne znam ništa, niti bih umio pouzdano
reći šta se ovo kreće: jesam li to u nečemu što ne razaznajem,
jer i nemam u iskustvu, ili nešto u meni propada u sebe neznana,
dok ja to sve tek nazirem nekom tajanstvenom, unutarnjom
zjenom, te sam uzdrhtao i sav ledno gorim, a blijedo lice, što
me ušuškava i nad postelju se nadvija, zbori da je ta ognjica
uobičajena, takva je to bolest, manifestacije joj drukčije da nisu,
i da će, na kraju, sve dobro da bude, a ja dvojim ta pojava
je li u stvarnom prostoru ili ona među avetima pleše što se
nastanjuju u mome bunilu, s kojim, bezobličan, i ja se lelujam,
ponirući nezaustavljivo, a potom se dižem u prostore blještavila
neprozirnog, u kojima, iznenadno, sve nestaje, baš sve, kao da
nikad i ne bješe ni ovoga kontinenta, niti vaseljene, ni užasne
vojne, a ni mene u njoj, pa se onda naglo mrači, mrklina je
sâmā, i u meni i svud oko mene.

Iscrpio je mene, sestrice, rat onaj strašni, neprestani, žestoki
rat, koji oduvijek sa samim sobom vodim, a oni me sprovedoše,
kao kakva mladca, do ovoga gliba mađarskoga – da vojujem
njihove bojeve, što sam davno okončao, bez oružja, u svom
duhu, stihom kazujući da su oni vanjski, utoliko bezrazložni,
i bez ikakvoga smisla, u njima da neće biti pobjednika, no
stradavam ovdje kao ratnik poražene imperije, jer je svaka
uzaludna, a tek jedna ima gdje je ratovanje neizbježno, to je
onaj sraz unutra, u čovjeku sukob nesmiljeni, u tom pod
svodom nebeskim carstvu jedinome, što je i potaknut baš
svodom bešćutnim, nijemošću koja dušu guši. Kušao sam,
pa i ponesenom pjesmom, da mu se dodvorim – znak ištući,
barem i najmanji, ali gluhim on je vječno, a sad ležim ovdje,
ja – nevoljni vojno, bez odežde u kojoj mi namijenjeno bješe
kidisati na one u drukčijoj, u mokroj pidžami, kako sam kod
kuće, kao i vojaci onkraj fronta, trebao da mrijem, od njih
dalek, a blizak im po razmirju unutarnjem, i dalek od doma,
tog u Tešnju, gdje si mi ti, a prisan sa onim pored Save
krajolikom, gdje smo oboje ponikli, gdje je očeva mi ruka
otklanjala sjenu što su krošnje ju stvarale, i kad nisam ni
slutio kakve tmuše i kolika iskušenja na me tek čekaju.

Ali znadu priviđenja, iluzije, gdje boravim učestalo, pa i
mnogo duže nego na beznadnoj javi, i drukčijim biti. Povela
me, jednom, tako, dobra vila, pred dan neki, ili bješe noć
turobna, do pred vrata očinskoga doma, a on blistao je, kao
onda dok bijah dječarcem: šumorila u blizini rijeka, cvijeci
i leptiri vrtom su se šepurili, s majčine su usne tekle priče
kao mlijeko njeno slatke, vaseljenu umivala glazba vječitoga
milja… No bijaše kratko ovo ozarenje, i već sam u trenu novom
posmatrao ruševinu, ugarak najcrnji, još silnije bjeh osupnut
smrću nego kad sam, prije desetljeće, gledao ga zamućenim
okom, dušom što je drhtala u bolu. Moja muka, i sva moja
patnja začeše se tamo, onda kad je rajski dom taj osvanuo
grobom moje sreće, na riječ strašnu – da je umro otac. I, od
tada, crna ptica na putu me uvijek prati, crna joj je pjesma,
crn je lepet krila u svagdanjoj mrkloj noći, crna je i sjena
njena na mom beživotnom licu, pocrnjeli versi u koje od
crne tmuše bježah, sve je crno, baš sve, i još samo pomisao
ná te znala me je obasjati u crnilu mome. Nadah se ljubavi,
izmaštah i djevu bajnu, ali tek u pjesmi ona me je pohodila.
Čarobnu i snenu, zvah je Niđar, Lejlo, Vesnom, Đulizarom
sam je dozivao, no uzaman, pa ipak sam tek ljepoti, kao
idealu, kao čežnji robovao, a žiće sam svoje, što nestaje,
što se topi, kroz stihove izbavaljao, u njih preselivši svu
vlastitu nježnost, sjaj svečani u treptaju iskonskog svitanja.
Ali bajka sve bijaše, prijetvorno obećanje životne punine,
to znam sada, kad skončavam bijedan, nesposoban za vojnika,
a izlišan za čovjeka.

Ne znaš, pamtiti ne možeš, jer djetešce ti si bila, da sam,
jednom, davno, od vojarne utekao, i do Carigrada čak tada
stigao… Željan knjige, žudeći za znanjem, ali očuh, pa i naša
majka tužna s njime, proćerdaše moje od bábine zemlje novce.
Bez ičega ostah, te moradoh nazad, kao što sam i s Kalemegdana,
i drugi put iz Stambola, Zagreba također, nauk napustivši, ka
ukletoj, suđenoj mi Bosni, stoljećima porobljenoj, pokorenoj
i raspamećenoj, pa sam i ja, sinak njezin, bespomoćan ludovao,
kazivah se i Srbinom i Hrvatom, panislamist, Osmanlija tobož
bijah, zaklinjah se u to što ne bjehu moja uvjerenja, jer nikakvih
o tim fantomima i nisam imao, ne pripadah nigdje – kao onaj
što ni sebe nije pronašao. Ni za Bosnu ja ne bih mogao, a kamoli
za ćesara da bih se tukao, no opet je austrijska uniforma, kao
udes neumitan, na mene čekala: tri proljeća i tri ljeta, jeseni i
zime, tri godine duge, Tuzla, zatim Budimpešta, razoriše krhke
živce, čežnju moju za kapljicom čistoga života, privevši me
i vrču otrovnom, nesretnoj navadi. Ali, nije u tom važno vino –
nikad ono ne bijaše uzrok mome stanju, samo kobna posljedica.
Svêga svijeta svi oblici, ljudī, i nazočnih stvari i ranije počimahu
da se gube; unezvijeren danju, među samim obrisima, tonuo
sam ka nigdini beslovesnoj, sufijska je inverzija putanja mi
bila: džarah štapom u pepelu sinjem, žišku moleć djetinjeg
elana – ne bi li se razgorjela, da prizovem ono doba kada jedno
s Bogom bijah, i kad sve je bilo svéto: meleci su, a da za njih
znao nisam, u očevu svitali osmijehu, u majčinoj halji, u
vjetriću mirisnom sa rijeke, i u kući našoj, maloj izbi, i
blaženoj vasioni, vrelome na stolu kruhu, u tmastome nebu,
toploj ljetnoj kiši, i u slutnji svake kao prve zore, svjetlucahu
kao svici i u gorostasnoj noći… Još pupčana vrpca s Njime
ne bijaše naprsnula, rečenici svakoj Elif bješe na početku,
a na koncu njenu bulbuli su rojili se, kao pčele na cvijetnome
žbunu… Iz cjeline izranjao, to je moja sudbina premorna,
ali, opet, i sumnja i vjera, jedna drugu svako malo prestižući,
putem Božjim hitale su skupa, sve dok nije prva, osvrnuv se
tek pokatkad, nedostižno odmaknula…

Šta li ćeš ti razumjeti u ovome što govorim…? I šta li ćeš
sada o meni misliti…? Štogod, ali na svijetu nikoga do tebe
ja odavno nemam, i pišem ti kao da se sebi ispovijedam,
srcu u kojemu ti si, a srce će sve shvatiti, pa i ono što je mimo
riječi, što je od njih mnogo veće, ni primiti jezik što ne može,
a kamoli i prenijeti. Pati ova ruka, klecaju mi lomna slova,
ne mogū izreći ono što osjećam, ne mogahu ni ranije tačno
ništa da iskažu – dok se svijest moja ne bješe raspala, pa kako
bi danas mogla, sa ove postelje, predsmrtnoga odra, na kojemu
grcam, u spoznanju da me skoro biti neće, sada kad demoni
u duši mi plešu, i kad samo zaželjeti mogu da mi lađom ovaj
krevet bude, na kojoj ću, kao posljednji joj teret, doploviti
do kasabe u kojoj sam, kako-tako, bar izvana bio živahan i
čio, tu gdje ti si, svjetlo što mi u srcu zatitra, pa do humke da
mi dođeš i fatihu da proučiš, jer samo je tvoja ljubav u sebi
me održala kakvim davno bijah, a kakav već dugo nisam,
tako da se, sa naporom, povremeno, i sam sebe prisjetiti
mogao sam, no tvoja je duša mojoj tako bliska da, unatoč
ovom stanju, ja osjećam i sve što ti sanjaš… I tako je uvijek,
od momenta onog kad si na svijet stigla, istog dana otac je
u raku spušten kad si i ti u bešiku, kao da je baš Svemoćni
zavještanje čudno dostavio, pa ga strasno odgonetam svih
ovijeh ljeta, ne mogavši da prihvatim da si utjeha mi samo,
te sam, opet, pomišljao da je to slučajnost, jer da svijetom
caruje stihija, a tako se to zbivalo u časima mrklim, u kojim
je i vjera mi teško posrnula, i misao slobodna me sveopćoj
praznini zvala, u ambis sam bezdani padao, no tvoje je lice
i tad u srcu mi izranjalo, spasom ono jedinim mi bješe sred
užasa mukle, kozmičke samoće, dok od mene sve se zakrivalo
crnim, neprozirnim velom; uzvišeno svjetlo – to je bilo moje
davnō osjećanje, patvorina koje više ni sjetiti se ne mogah.
Jer Bog me je, mila Hasno, napustio, sâm sebe sam od Njeg
odagnao, a slutim već dugo, kao u nevidnoj magli, da se
otpor ovaj u meni je još maksumom zametnuo, kad je otac
iz očiju mojih iščeznuo… Ko bi znao – nedohvatne te su
misterije, ali posve je izvjesno da nestat ću prije nego što se
opet meni On obrati…

Neka tvoja molitva učini taj grob da mi Milošću osvijetli,
jer ja više ni moliti ne smijem, za još jednu tevbu ni hrabrosti
ni obraza nemam. Nek mi humka, ponekada, u tmini zaiskri,
vidjet će to, možda, meni srodan, neki od budućih, iz svoje
tamnice, onaj kojem život zada da za sobom kao za Njime
traga, ma kamo išao, i da nigdje ga ne nađe, osim u živome
srcu svome – što će, kad se uzrazumi, mrijeti izgubljeno,
svakog trena, beznadežno. Pa će znati, barem, da nije jedini,
a kamoli u tom prvi, premda neće utjehom mu udes Musin
biti, ovaj tužni torzo svekoliki… Možda će se, jednom, i
roditi onaj koji će ga do punine tragične dovesti, to je moja
i posljednja i sasvim sebična želja: da ne budem nemušt,
ili nek sam zaboravljen odmah nakon što sam i spomenut.

 

(Izvor: ivanlovrenovic.com)

About Tesanj Net

Komentariši