Protiv sebe

Pametan čovjek je onaj koji, zbog svojih mahana, ne primjećuje mahane drugih,

kao što bolesnik, zbog svoje boli, ne primjećuje bolest drugih ljudi.

nn

Od mene neki dragi ljudi očekuju da ponovo preuzmem dodatnu odgovornost u zajednici, da se stavim na raspolaganje, vratim na teren na kome sam igrao više od 20 godina. Neki idu tako daleko da kažu kako bih mogao biti kriv ako to ne prihvatim, jer se radi o širem interesu. Iako sam jednom dokazao da nisam kriv, teško nalazim prave riječi da objasnim. Doduše, ne branim se od zagrljaja, pokušavam se odbraniti od pogrešnih očekivanja. Nerealno je očekivati da se neko vrati na teren na kome je tako dugo igrao, i to na teren koji je u međuvremenu postao baš onako klizav i blatnjav, baš prljav. Ne snalazim se u odnosima u kojima se mudrost smatra prodriblati kolegu, nadmudriti sagovornika, govoriti jedno a raditi drugo. Uvijek sam kolege smatrao saradnicima, a političke protivnike – političkim protivnicima. Nisam mogao ni u jednim, ni u drugim vidjeti neprijatelje (a možda je ponekada i to trebalo). I hvala Bogu da nisam. I uvijek sam igrao otvoreno, bez skrivenih motiva. Nisam uvijek bio u pravu i nije uvijek bilo ugodno, ali sam nastojao da radim u interesu organizacije kojoj sam bio na čelu.

Ali dragi ljudi ne odustaju. Kažu, narod to očekuje. Velim: NAROD ZNA, ali ne uvijek. Narod zna nekoga od prije 10, 15 ili 20 godina. Ali takvih više nema. Ja sam ih tražio u posljednje vrijeme, pokušavao razumjeti i prepoznati i onda mi je rečeno: ne, nema ih, i još dodaju: hvala Bogu pa ih nema. Moram otvoreno priznati, i mene je to iznenadilo. Mislio sam da se nismo baš toliko promijenili. Ali izgleda da je tako, pa je najmanja šteta biti protiv sebe. Biti protiv drugih nije nimalo prijatno, čak je neugodno ali nije ni neophodno jer i biti za druge nije više kao što je nekad bilo. Mogao bih to i drugačije kazati: moje je prošlo, ali ne bih da citiram meni drage ljude koji su to prije mene rekli. Doduše, nisam nikada krio da sam protiv više od dva povezana mandata na bilo kojoj čelnoj funkciji. Jer onaj ko za dva mandata ne izgradi saradnike, jednog ili više da mogu preuzeti čelnu poziciju taj nije potpuno uradio svoj posao za koji je odgovoran. Ili želi ostati dugo (što otkriva višak lične ambicije) ili ne zna pronaći prava rješenja. Naravno, ima specifičnih organizacija i pristup može biti i drugačiji. 

I onda kada sam pomislio da su prihvatili moj stav, kažu: znaš, ti nisi bio stalno u politici. Bio si u privredi, i sada si. Tvoje iskustvo iz različitih područja u ovoj situaciji može biti dragocjeno. Možeš razumjeti i jedne, i druge, i treće. Ali ne odustajem ni ja. Velim, koliko sam ja gledao i slušao, javno je rečeno pred tv gledaocima, i to u Tešnju, da privreda ovdje naređuje politici. Jedino sam ja tada javno reagovao jer ne mislim da je to potrebno i da je to ispravno. A to lokalni stranački i javni funkcioneri nisu nikada demantovali. Tako je najbolje da prekinemo ovu diskusiju i sačekamo koga će privreda staviti na raspolaganje. 

No, prijatelji imaju svoj pogled, svoje mišljenje, svoje iskustvo i nastavljaju. Kažu mi: ne slažemo se s tobom i mislimo da nisi u pravu. Odgovorim: to me ne čudi, ne slažem se često ni ja sam sa sobom. Da smo se slagali možda danas o ovome ne bi ni razgovarali. Ali se ništa ne može vratiti nazad. Ni jedan jedini korak, ni jednu jedinu sekundu. Tako da je sada sasvim svejedno ko je bio u pravu, iako je neko bio. Sve što se može je ići naprijed. I to ići drugačije naprijed ako očekujemo drugačije rezultate. U najboljem i najširem interesu. I nadat se da će ispasti dobro. Toliko je mlađih i sposobnih koji nemaju iskustvo starijih ali imaju energiju i drugačiji pristup. Trebamo im naše iskustvo staviti kao podršku na raspolaganje a ne i dalje naše vodstvo.

Jer, iz onoga što je iza nas vidimo da je iskorišten gotovo svaki prostor za međusobnu manipulaciju. Mi smo rješenja pretvorili u probleme. To što se dobro poznajemo postala je naša slabost a trebala je biti snaga. Vidim da nema volje, oduševljenja i nade za ostvarenje vizije lokalne zajednice ali ima volje i oduševljenja (emocija) za borbu ko će biti na čelu. To je, po mom viđenju, naopako. Kao što je naopako da se izbori provode nakon kongresa, da privreda naređuje politici ili da politika naređuje privredi, da se neko uzdigne iznad drugih, da se devalviraju javne funkcije i odgovornost, te manipuliše ljudima – sve je to pogrešno. Doduše, pogrešno je i što je Donald Trump na čelu Amerike, ali je na čelu. 

Čovjek može sam sebe zavaravati ali to je unutarljudsko a ne međuljudsko pitanje. Pa nekako je logičnije da ako se već neko zavarava onda je bolje da misli o sebi gore nego što stvarno jeste, nego da misli bolje nego što stvarno jeste. Ako bi istrajali na tome mogli bi doći do toga da se sve manje čuje ono: nije on za toga, ma kakav on, nema on pojma i slične konstatacije. Umjesto toga bi se moglo čuti: nisam ja za toga, ma kakav ja, ma nemam ja pojma a s druge strane: ma nisi ti tako loš kao što ti misliš, ima i gori od tebe, kakav god da si – neka te, nadoćeš, mislićeš ti jednog dana o sebi kao što mi mislimo o tebi.

Suncokret se okreće prema Suncu, a ljudi? Hoćemo li stati na loptu i pogledati gdje i kako ići dalje prije nego što krenemo? Ili smo već krenuli pa neka bude kako kome bude? Mora li uvijek neko izgubiti da bi drugi pobijedio? Ili da bude po mome? U meni se javi neka ljutnja, a to nije dobro. Ne treba čovjek djelovati iz ljutnje. To je pogrešno. I dok pišem, naumpade mi izjava r. Alije Izetbegovića od 27.09.2003. godine koju je dao u Centralnom dnevniku NTV Hayat iz bolničke postelje: Ne tražite osvetu, tražite pravdu. Čovjek uči dok je živ i umre s malo znanja. Vidim spremnost dragih ljudi da nastave raspravu, pa ih preduhitrim: nastavićemo ovaj razgovor, ali prije toga treba svi da razmislimo o onome što smo jedni drugima rekli.

 A ljudima je saopćena istina mnogo prije naše generacije: čovjek će biti svjedok/dokaz protiv sebe na Dan polaganja svih računa.