Svijest o sebi

Prekratki su trenuci moje svijesti. I da nisam ovo ja, nego voda koja je sebe pomislila,
ponovo bih potonuo kao mulj, a život bi tekao iznad mene u svojoj nesvijesti.

Nedžad Ibrišimović

Ostanite kod kuće. Tri riječi koje su posljednje četiri sedmice najčešće vidljive na elektronskim medijima. Mnogo je ozbiljnih poruka poslanih i mnogo je teških odluka doneseno ali i mnogo šala nastalo u vezi sa epidemijom. Veliki broj onih koji se odnose na ambijent u kući, u domu, u porodici gdje su članovi porodice sada prisiljeni zajedno boraviti duži period. Mnogi su sačuvali smisao za šalu i život nastavljaju gledati tim očima. Drugi su pretjerali s brigom o tome šta će se dogoditi. Strah je potpuno nadvladao razum i ne samo da striktno i dosljedno poštuju svako novo ograničenje koje stigne nego su toliko uplašeni kao da su upravo oni sljedeća žrtva. Ostali ljudi, čini se, nalaze se negdje između.

Treba biti realan – za mnoge je to ogromna promjena. Promjena fizičkih aktivnosti, socijalnih kontakata, psihološkog i emotivnog stanja, dnevnih rutina i navika,… Promjena koja se pojavila kao neminovna. Bez obzira da li epidemija zahtijeva sve mjere koje su uvedene ili ne, bez obzira da li se epidemija pojavila i razvila mimo ljudske volje ili su ljudske ruke upletene u kreiranje epidemije, stanovništvo se susrelo sa prijetnjom, sa mjerama koje se moraju poštovati i sa snažnim kontinuiranim medijskim bombardovanjem u vezi ove prijetnje. Pitanje je za mnoge: kako ostati normalan? Kako sačuvati ne samo fizičko zdravlje, nego i mentalno? Kako zadržati psihološki i emotivni mir?

Kao što su 11. septembra 2001. godine nevjerovatni teroristički napadi dva aviona na Svjetski trgovački centar (WTC) proglašeni djelom Al-Qaide a narednih godina niz terorističkih napada su medijski predstavljani, ne kao teroristički napadi, nego kao islamski terorizam bilo je logično da svi koji su pratili to medijsko predstavljanje, a nisu poznavali islam i muslimane, pomisle kako su muslimani ludaci i fanatici. Jer tada nisu napade objašnjavali stručnjaci za eksplozive niti specijalne jedinice koje se bore protiv terorista nego su objašnjavali oni koji niti nešto posebno znaju o islamu i muslimanima, niti o terorizmu. Tako i sada kada je riječ o pandemiji nove bolesti, čini se da najviše o tome govore oni koji o tome najmanje znaju. A kada istina nije u prvom planu, sve drugo je u prvom planu.

Ali šta je – tu je. Najmanje jedna činjenica nastale situacije kao posljedica mjera koje su vlasti širom svijeta donijele jeste izolacija i samoizolacija. I to može biti velika pojedinačna korist za svakog ponaosob, za svakog to može biti sjajna prilika da nauči lekciju. Da krizu pretvori u prednost. Sada je prilika da čovjek malo razmisli kako je biti sam sa sobom, i da neki čak spoznaju koliko je teško biti sam sa sobom. Jer ako čovjek teško podnosi boravak sam sa sobom onda bi trebao razmisliti kako je drugim kada su s njim. Je li njima možda isto tako teško biti s njim? Kako piše Dr. Enes Karić, čovjek zaboravi Zemlju tada kad zaboravi sebe, kad zaboravi se osjećati stvorenjem. Tad se on na prolaznoj Zemlji igra vječnosti. Njegova igra prerasta u nasilje nad Zemljom. Potom uslijedi osveta Zemlje, nenadano i neočekivano. Čovjek se tada, sred vremena krize, pita: “Gdje je izlaz?”, “Kuda da se bježi?”. Čovjek nema kuda bježati. Jer, čovjek nikada ne može pobjeći od Zemlje!

Ne bi trebalo biti tragično ostati izdvojen jedno vrijeme, razmisliti o sebi, o tome o čemu čovjek inače misli i razmišlja, o svojim ciljevima, planovima, odnosima prema ljudima i prema Stvoritelju, da razmisli o prirodi, o drugim stvorenjima, o kosmosu…o rođenju, životu i smrti, da probudi sopstvenu svijest o svrsi svog postojanja na Zemlji. Da ne misli kako će provesti ovaj dan, nego kako će provesti svoj život na Zemlji. Jer strah ne dolazi izvana ma kako se činilo, strah dolazi iznutra. Kao što mir ne dolazi izvana nego iznutra. Sve ono zbog čega je svakodnevna trka ili utrka dolazi izvan čovjeka: i kuća, i auto, i mobitel, i vikendica, i funkcija, i novac, i …i sve vijesti o čudnom virusu koji kao da se baš usmjerio da uništi svijet. Baš ovo vrijeme je za razmišljanje, gledanje u život, posmatranje strateške (a ne taktičke) putanje onoga što želimo da bude a prije svega, shvaćanje krhke prirode našeg postojanja.

A tu se ništa ne može puno uraditi jer je to tako. Možda čovjeku i nije logično ali je ipak tako. I kada čovjek uradi sve što je do njega stvari mogu ispasti sasvim drugačije. Ipak, čovjek treba da uradi sve što je do njega i prihvati neminovnost koja nastane kao rezultat ko zna čega. Ili kao rezultat očiglednih ljudskih propusta ili više sile. Treba prihvatiti i neželjeni rezultat bez pitanja je li moglo biti drugačije. Nije moglo biti. Ali treba postaviti pitanje kako dalje, kako dati najbolji i najveći doprinos za ono što će biti u budućnosti da bude bolje. Ako se iz prošlosti nešto može naučiti, odlično. A uvijek se može.