Mir i nemir

Meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo…
Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek,
i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude.

Meša Selimović

Ne znam kako objasniti nekome ko ne zna šta znači imati mir u sebi koliko je svakom ponaosob korisno pomiriti se sam sa sobom a onda sa okruženjem. Znati šta znači imati nemir ne treba ni objašnjavati jer vjerovatno svi znaju. Zato je važno pitanje: može li se imati mir a nemati svijest o smislu života? Odakle krenuti kada se donekle već došlo? Kako napraviti prvi korak u izgradnji svijesti i prepoznati šta smisao života nije: biti najbogatiji ili najvažniji, najpoznatiji ili najjači, najljepši ili najviše cool, najpametniji…? Odnosno kako spoznati iako bio bogat ili važan, poznat ili jak, lijep ili cool da je još uvijek važnije od toga živjeti tiho, jednostavno i skromno?

Dokle god stigli nije kasno napraviti novi prvi korak u pravom smjeru. Taj smjer nije prema drugima nego prema sebi. To je sagledavanje sebe i svog ega, usmjeriti svoje jake strane na borbu protiv svojih slabosti. Okrenuti se unazad sam za sobom jedan dan, jednu sedmicu, mjesec i biti fer prema sebi. Vidjeti svoje slabosti i šta se s njima dešava. Da li čovjek svoje slabosti osnažuje ili ih eliminiše? Na tom putu znanje je na prvom mjestu. Onaj ko ne zna je neznalica a neznalica je najnepravedniji prema sebi. Ali nikada nije kasno obrazovati se i nikada nije dovoljno. Ne može se uticati pozitivno na okruženje, uticati na pozitivne promjene bez znanja. A znanje uključuje i nauku i duhovnost. Čovjek ima tijelo, um, srce, dušu. To je jedan integralan dizajn koji samo  kao takav može mijenjati svijet na bolje. Duhovnost koja je vezana samo za emocije i strasti često vodi krivom putu. Duhovnost koja je vezana za odgovornost pretvara temeljne vrijednosti tog integralnog dizajna u akciju, u aktivnost koja je korisna drugima, okolini i sebi. To je put ka etičnom djelovanju. To putovanje kreira unutrašnji mir i mir u okruženju.

Oni koji su čitav život tražili mir savjetovali su mlađe da upućuju dove i molitve tako da ne brinu da li će ih Gospodar čuti nego da brinu čuju li oni svog Gospodara šta od njih traži. Jer svačiji život se može dramatično promijeniti u jednom jedinom danu. Generacije tome svjedoče. I mi tome svjedočimo. Dokazi su očigledni. U isto vrijeme treba znati da je čovjek osposobljen za akciju, da sam uradi ono što može kako bi stvari promijenio na bolje. Za to je zadužen. Nije fer moliti Gospodara svih svjetova da mijenja stanje kojim nije zadovoljan a u isto vrijeme šutiti na neetično ponašanje u politici, medijima, ekonomiji… i sam djelovati neetično.

Ne znam može li se karakter razviti u uživanju i borbi za prestiž? Znam sigurno da iskušenja i patnja mogu značajno pomoći u izgradnji karaktera ako se čovjek na vrijeme okrene sebi. Jer mir ovisi o onome što misliš, što vjeruješ, što radiš, što doprinosiš, o onome što stvarno jesi. Ipak tu nema prostora za neke velike finte ma koliko se kratkoročno činilo drugačije. Učini svaki dan nesebično nešto za druge, nešto zbog čega ne očekuješ ništa od drugih, jer sve se to vraća tebi. U isto vrijeme nemoj činiti ništa protiv drugih što ne bi volio da tebi bude učinjeno da si na njihovom mjestu, u njihovoj situaciji bilo da si učitelj ili učenik, vladar ili podanik, poslodavac ili uposlenik, konkurent ili u istom lancu dobavljača… Pročitao sam jednu priču o čovjeku koji je tražio sreću, misleći da je sreća mir. Došao je do starca koji je svoj život privodio kraju i pitao ga: Ja želim sreću. Kako to mogu dostići? Starac ga umiljato i pomalo sa žaljenjem pogleda i reče: Prvo izbaci „Ja“ jer je to ego, potom izbaci „želim“ jer je to želja. Sve što ti ostane je sreća.

About Fuad Sisic

Komentariši