Funkcija

Sve se mijenja sem kamenja i strasti prema foteljama.
nn

Funkcija, jedna riječ a mnogo značenja. Prva ascijacija u javnosti na ovu riječ je položaj u službi. Medijska pažnja je u velikoj mjeri posvećena javnim funkcijama. Ili su osobe koje obavljaju javne funkcije stavile medije u osobnu promociju? Iako ne bi trebalo biti nikakve sličnosti između javnih i matematičkih funkcija, ipak je sličnost postignuta. Kao što matematičke funkcije označavaju preslikavanje elemenata skupa Y pridruživanjem elemenata skupa X, tako i javne funkcije preslikavaju elemenata budućnosti pridruživanjem elemenata prošlosti.

Kako god se u (vladajućim) političkim strankama od stranačke funkcije napravila ključna društvena funkcija i institucionalni uticaj tako su se od javnih funcija napravila profesionalna radna mjesta. Osoba X očekuje da dobije šesti mandat, osoba Y peti, osoba XZ četvrti, osoba Z treći. Neovisno da li se radi o nezavisnom kandidatima ili stranačkim kandidatima. Ponašanje je identično. Predsjednik jedne stranke naglašava, trebaju biti ponovo predloženi svi koji su dobro radili – na iste funkcije.

Šta to znači? Kakva se praksa afirmiše? Odgovor nije teško dati. Drugim riječima, onaj ko loše radi njega će se pustiti da ne radi jedan mandat a onaj ko dobro radi njemu će se od javne funkcije napraviti profesionalno radno mjesto. Razvoj ljudskih resursa, razvoj karijere u interesu jačanja javnih institucija po horizontali i vertikali se ukida. Mladi koji čekaju na red i trebaju priliku treba da čekaju da stariji javni funkcioneri odu u penziju. Jer onih koji loše rade je jako malo, neznatno, bar prema ocjeni političih stranaka i naroda. Istina, višestranački politički sistem omogućuje da se pojave novi kandidati mnogih stranaka ili nezavisni kandidati. Ali budimo realni: kakve šanse imaju novi kandidati pored nekog ko je na godišnjem nivou raspolagao sa 10, 15 ili 20 miliona KM. I to četiri, osam, dvaneast, šesnaest, dvadeset godina. Ta se prednost ne može stići osim ako onaj ko je raspolagao sam sebe ne eliminiše.

A kako se cijeni rad javnih funkcionera? Kako rukovodstvo političke stranke cijeni nečiji rad a kako narod? Po prostoj logici borbe za vlast, organi političke stranke ocjenjuju svoje članove koji su na funkcijama po odanosti stranci, po provođenju stranačke politike, po realizaciji izbornih obećanja, potrošnji javnih sredstava u kapitalne projekte. To je neki radni okvir koji nije dosljedno specificiran, koji najčešće odanost stavlja na prvo mjesto i koji preferira potrošnju javnih sredstva kako bi se dobio novi mandat. Stranački organi su pod dominacijom grupe, pojedinaca i onda to sve skupa dobija svoju punu deformaciju. Efektivnost i efikasnost javnih institucija se ne cijeni niti postoje izgrađeni mehanizmi za nešto slično. Ne postoji trend koji bi se mogao pratiti. Postoje samo situacije koje se diskutuju. Ne postoji sistem stalnih poboljšanja propisa i procedura, niti se mjeri efektivnost donesenih propisa niti efikasnost postupaka. Za razliku od stranačkih kandidata, nezavisni kandidati ocjenjuju sami sebe. S druge strane nije moguće da narod ocjenjuje rad javnih funkcionera. Narod može biti nekome naklonjen zbog nečijeg pristupa, nečije ljubaznosti, načina komunikacije, posvećenosti ili zbog neke situacije ali narod ne može cijeniti da li neko radi prave stvari na pravi način.

U takvoj situaciji osobe koje su javni funkcioneri se okreću aktuelnom kontekstu i prostoj računici kako bi osigurale što dužu podršku trošeći javna sredstava na takav način. Brzo se ulazi u začareni krug loše prakse u kojoj postaje normalno ono što nije normalno. Jer javne funkcije postoje da služe svrsi postojanja javnih ustanova i institucija, javnih preduzeća kao što privatne kompanije služe prije svega svojim kupcima. Razlika je u tome što javni funkcioner kada ode s funkcije ne treba da ode bogat jer su primanja najvećeg broja stanovnika u Bosni i Hercegovina prilično niska. To znači da osobe na javnim funkcijama trebaju puno raditi za relativno niska primanja kako bi se opći ambijent unaprijedio i kako bi javne institucije ojačale, postajući iz dana u dan efektivnije i efikasnije. Time bi oni koji se nalaze na javnim funkcijama bile svojevrsne žrtve u općem interesu. I zbog toga, između ostalog, iste osobe se ne bi trebale dugo zadržavati na istim javnim funkcijama kako bi što veći broj ljudi podnio tu žrtvu. Stoga je čudno što se neki s toliko odlučnosti i žara bore da budu žrtve ostajući predugo na istom mjestu?! Ili su ipak od javnih funkcija u nesređenoj Bosni i Hercegovini napravljene privilegije?

Umjesto ove prakse treba vratiti praksu u kojoj onaj ko je dobro radio treba ići dalje, na druge pozicije kako bi koristeći stečeno iskustvo bio u funkciji unapređenja cijelog sistema i sticanja novih znanja i iskustava. U isto vrijeme, svako ko se nađe u takvoj situaciji bio bi svjestan da treba graditi saradnike, lidere koji će u svakom trenutku moći preuzeti čelnu poziciju a ne graditi razliku u svoju korist. Time bi se osigurao kontinuitet na lokalnom nivou i izbjegla situacija u kojoj neko bez ikakvog iskustva na općinskom nivou dolazi na poziciju ministra ili zastupnika, a oni koji imaju iskustvo na lokalnom nivou ostaju na istoj poziciji praveći sopstvenu čahuru ili potpuno budu odbačeni zajedno sa stečenim iskustvom. Tako se dogodi da za više od deset godina nije došlo do poboljšanja ili unapređenja u postupcima koji su očigledno spori, neefektivni i neefikasni u javnoj upravi. Na primjer, izdavanje građevinske dozvole se zna čekati mjesecima jer je postupak često vezan za dva nivoa vlasti: lokalni i kantonalni. Svi koji su bili u (ne)prilici su mogli čuti kako službenik na lokalnom nivou pokazuje nemoć jer ovisi od postupka na kantonalnom nivou koji predugo traje. To je samo jedan primjer u kome se ne radi samo o pitanju građevinske dozvole kao nužnog odobrenja za legalnu gradnju, odnosno nezadovoljstvo pojedinačnog korisnika usluga odnosno građanina ili privrednog subjekta nego se radi o usporavanju investicija, prometu građvinskog materijala, usporavanju javnih prihoda i upošljavanju.

Dakle nužno je mijenjati izborni zakon ali ne samo njegov politički aspekt, ne samo jednakopravnost svih da budu birani nego je nužno zakonom urediti maksimalno ostajanje na istoj javnoj funkciji kako se ne bi ista pretvorila u nečije radno mjesto. Ali isto tako, potrebno je urediti minimum kompetencija potrebnih za pojedine javne funkcije i uvesti nezavisne odbore kao predstavnike građana koji će davati saglasnost kandidatima da se mogu kandidovati. Ti nezavisni odbori treba da čine osobe sa iskustvom, znanjem i kompetencijama o radu i ulozi javnih institucija. Taj odbor treba da ima ovlasti i da daje svoju ocjenu o radu javnih funkcionera na godišnjem nivou. Tek nakon toga građanima, odnosno narodu, treba omogućiti da biraju između onih koji znaju raditi prave stvari na pravi način a ne prije svega one koji će koristiti javna sredstva kako bi se na prvom mjestu osigurala podrška rukovodstva političkih stranaka ili podrška pojedinih grupa građana. Bilo da se radi o stranačkim ili nezavisnim kandidatima. Inaće će i pojedinačni primjeri odgovornih osoba na javnim funkcijama nestati. Jer ne treba potcijeniti opasnost navikavanja na pogrešne prakse, niti treba imati zabludu da će se preko noći ovo promijeniti. Nije najveća šteta to što će neko biti na istoj poziciji ko zna koji puta ako se krene u izmjenu pravila koja će u budućnosti afirmisati nesebične prakse i unijeti u javne institucije novi reformski i inovativan pristup. Mladi moraju napraviti snažniji pritisak u tom smjeru a građani ih trebaju podržati.

About Fuad Sisic

Komentariši