(Ne)povjerenje

Vlastiti nas grijesi zaprepašćuju
kada ih vidimo na drugima.

Goethe

U svakodnevnom životu je važno imati u okruženju ljude koji vam vjeruju i ljude kojima vi vjerujete. Uz to je važno da u okruženju postoje sposobni ljudi. Ako su to isti ljudi, ako su to ljudi u koje imate povjerenje i ako su to sposobni ljudi onda je to velika blagodat u životu. Mnogi učeni ljudi tvrde da su sposobnost i povjerenje temeljni kriteriji za izbor uposlenih, saradnika, predstavnika sa javnim ovlaštenjima. U općoj percepciji nema mnogo razlika u pogledu značenja riječi povjerenje kao ni riječi nepovjerenje. Povjerenje znači očekivanje da je neko potpuno svjestan osobne odgovornosti pred Bogom (za one koji vjeruju u Boga) i pred ljudima, da neće svjesno izigrati dogovor, da neće svjesno ne ispuniti obećanje i da će uvijek kazati istinu ako ne može dogovor izvršiti ili obećanje ispuniti.

Danas djeluje prilično beznadno sve to spojiti i očekivati od nekoga. Onaj ko je pouzdan nije dovoljno jak, a onaj ko je jak mnogo je spremniji da obezvrijedi temeljne principe, da lahko nađe obrazloženje ili izgovor misleći da to može biti opravdanje. Između obećanja i izvršenja treba postojati niz dosljednjih aktivnosti. Da li postoje pokvarenjaci koji imaju snagu i vlast te poštenjaci koji nemaju ni snage ni vlasti? Ili postoje na obje strane i jedni, i drugi te u stalnoj interakciji govora i aktivnosti dolazi do većeg ili manjeg izražaja dobro ili loše? Odgovor sam po sebi nije značajan koliko je značajna spoznaja, svijest o potrebi stalnih poboljšanja. Stoga je važnije pitanje kako da čovjek stalno sebe poboljšava, popravlja kako bi stekao povjerenje drugih a ne kako da traži krivnju izvan sebe. Ako osoba A kazuje osobi C ono što vidi kao loše kod osobe B, kako će osoba B sebe popraviti?

Osoba B trebala bi radije tražiti mišljenje drugih o sebi nego govoriti svoje mišljenje o drugim. Posebno ako je na vlasti, ako koristi javna ovlaštenja ili ako ih ne koristi a trebalo bi da ih koristi. Ali ako se osoba B tako ne ponaša, ako ne želi čuti kritičko mišljenje o sebi, onda “otvorena drugarska kritika” dobiva najčešće drugi tok, postaje beskorisno prigovaranje, postaje svrha sama sebi bez bilo kakvog uticaja na poboljšanja. I tako se dolazi do ambijenta u kome se govori loše o onome što je loše pa ono bude gore, umjesto da se loše popravlja a govori o onome što je dobro kako bi dobro bilo bolje. Ako se uz to koristi laž, navika da laž može dočarati neku sliku onome kome se laže, da može donijeti neku jednokratnu korist onome ko laže, trebalo bi znati da nije samo kazna za onog ko laže da mu neće niko vjerovati nego da ni on više nikome neće vjerovati. To je pomalo nesvjesno zavaravanje samog sebe.

A povjerenje je od iznimne važnosti za ljudske odnose i život ljudi. Jednom kada se neko uvjeri u neiskrenost nekoga drugog gubitak je dugotrajan. Sumnja ima razornu moć i uništava odnose. Ako nema transparentnih aktivnosti između obećanja i učinjenog, tada sumnja osporava i ono što je stvarno učinjeno. Povjerenje nije apstraktan proces, on je veoma stvaran. Prijatelj mi je kazao: Ti vjeruješ svakom, osoba C ne vjeruje nikom, a ja sam negdje između. Mislim da nema nikog ko vjeruje svakom. Jer vjerovati svakom može onaj ko nema nikakvo životno iskustvo. Zato djeca imaju neograničeno povjerenje. Inače vjerovanje svakom može biti opasno kao što nevjerovanje nikom postaje neizdržljivo. Tamo gdje postoje negativna iskustva povezana sa zloupotrebom otvorenosti u osobnim i javnim poslovima postoje i duboki tragovi, negativne posljedice, neki čudni odnosi. Gubitak povjerenja vodi gubitku autoriteta. To vodi sve manjoj važnosti obećanja, ignorisanju značaja dugoročnog partnerstva, izbjegavanju odgovornosti, ignorisanju potreba onih koji “nisu važni”.

Ne obnavlja se povjerenje preusmjeravanjem krivnje na nekog trećeg, foliranjem, taktiziranjem nego jednim iskrenim i otvorenim pristupom. Povjerenje je dvosmjerna ulica, često ga je potrebno zaslužiti. Istovremeno, povjerenje je poklon koji nije besplatan – kada se primi ne treba ga uzimati zdravo za gotovo. Povjerenje je jedna od temeljnih vrlina u međuljudskim odnosima. Svojstvo licemjera je da iznevjeri ako mu se nešto povjeri. A oni koji vjeruju trebali bi biti svjesni i toga da nema vjere onaj ko se ne drži datog obećanja. To važi za svaki segment života. Dakle i u politici, biznisu, obrazovanju, zdravstvu, sportu, humanitarnom radu,…