AHMED BOSNIĆ / Između sna i jave (1)

MOJ TEŠANJ

 

Započinjem ovu pripovijest za koju ne znam kako će se i kada će se završiti. Ona me posljednjih godina nježno budi i proganja, nameće se važnijom od svih mojih životnih potreba i preokupacija, budi me iz snova bez obzira na to gdje sam zanoćio i traži da vam je ispripovijedam. To sjećanja na djetinjstvo, na moje rane godine, na moj Tešanj.

Svjestan sam da je vrijeme odavno izbrisalo moje tragove u Tešnju, kao što je ruiniralo i moju rodnu kuću u kojoj sam nenadano udahnuo život jedne srijede, 17. juna 1943. godine, dok je moja majka Đula punila paprike za porodični ručak. Rodio sam se s lakoćom. Kao da sam žurio na ovaj svijet. Bilo je ratno vrijeme i u očevom Glamoču, odakle smo Božijom milošću doselili 1938. godine, gorjele su kuće Bosnića i njihovih komšija.

Plemeniti Tešanj živio je u relativnom miru ispunjen bogobojaznim šapatom i mučnim strepnjama da se neko slučajno ne drzne i poremeti stara prijateljstva među stanovništvom različitih vjera i nacija. Redovito su se čuli pozivi na molitvu sa tešanjskih munara, odzvanjala su crkvena zvona na Griču i u Zvečaju, a mala jevrejska zajednica okupljala se u strahovima koji su se poput zle sudbine širili Balkanom i pripremala se za odlazak u nepoznato. U gradu izdvojenom i ušuškanom izvan putnih komunikacija odvijao se naizgled normalan život. Samo povremeni nestanci soli i šećera naglašavali su da zemljom Bosnom bjesni rat.

Tešanj je smješten u kotlini rijeke Tešanjke koja je ponekad znala pomahnitati i nalikovati na opaku Kudret-vodu o kojoj se i dan-danas ispredaju zloslutne legende. Tokom ljeta bila je to rijeka u kojoj smo se kupali i lovili ribu, ali se ujesen s obilatim kišama znala izliti iz korita i napraviti velike štete. Grad je bio omeđen sa svih strana. S jedne strane Dobropolje i Ošljak, s druge Krndija i Vukovo, a s treće Bukva i Hrvatinovići. Daleko, predaleko su bili Teslić i Doboj. Do njih se dolazilo uskotračnom željeznicom iz Tešanjke i Jelaha.

Kao i svaki grad do kojeg su dolazili bogati trgovački karavani, i Tešanj je bio podijeljen u mahale. One su bile smještene oko Gornje i Donje čaršije. Moji Tabaci, mahala u kojoj se nekada davno štavila koža, gledala je postrance na Donju čaršiju. Iz nje se dolazilo uzbrdicom, kaldrmisanim putem, koji je Tabake dijelio na dva dijela. Mahala je imala tridesetak kuća sa živopisnim okućnicama zasađenim najrazličitijim voćem i povrćem. Oko kuća se njegovalo plemenito cvijeće, a oko onih u kojima su bile djevojke za udaju obavezno se sadio miloduh.

Naša kuća, smještena u središtu Tabaka, odmah iznad Kape, pripadala je nekoj jevrejskoj porodici, nikad nisam saznao kojoj. Vlasnici su s našim babom napravili ugovor da u njoj živimo sve dok se ne završi rat i dok se ne vrate u Tešanj. U njoj smo živjeli sve do 1953. godine kada smo se, hirom sudbine, preselili u Maglaj.

Mog oca Latifa prijatelji su iz milja zvali Latkan. Rođen 1906. u Glamoču, bio je državni financijski službenik u Ministarstvu financija Kraljevine Jugoslavije koje ga je dekretima slalo da službuje u raznim gradovima. Nisu imali mnogo razumijevanja prema njemu i njegovim željama. Prije nego što je oženio moju majku Đulu, rođenu u imućnoj trgovačkoj porodici Velića u Livnu, bio je na službi u Makedoniji i Sloveniji, a 1938. godine, dekretom i Božijom milošću, poslan je da nadgleda financije u Tešanjskom srezu. Tako smo stigli u plemenitu čaršiju koja nas je obgrlila s velikom ljubavlju i učinila nas Tešnjacima. U njoj su se rodili moja starija sestra Fatima, koju odmalena zovemo Subha, stariji brat Mustafa i mlađi brat Mehmed.

Tu započinje moja životna priča…

 

IZ SRETNIH VREMENA: Moj otac Latif, rođen 1906. u Glamoču, bio je državni financijski službenik i Ministarstvo financija Kraljevine Jugoslavije ga je dekretom slalo da službuje u raznim gradovima. Prije nego što je oženio moju majku Đulu rođenu u Livna, bio je na službi u Makedoniji i Slovenije, a 1938. godine dekretom je poslan da radi u tešanjskom Srezu. Tako smo sigli u plemenitu Čaršiju koja nas je obgrlila s ljubavlju i učinila nas Tešnjacima. U njoj se rodila moja starija sestra Fatima, koju od malena zovemo Subha, stariji brat Mustafa i mlađi brat Mehmed.

Na slici: Ja sam u naramku majke, a ispred babe su moj brat Mustafa i sestra Fatima (Subha)

 

JOŠ ODOLIJEVA PRSTU VREMENA:
Moja rodna kuca u Tabacima jos je na “nogama”

(Snimio: Atif S. Hodžić)

 

SNIMAK IZ PORATNOG TEŠNJA:
Službenici tešanjskog Sreza medju kojima je i moj babo

 

HOĆE LI IZDRŽATI:
Prozori moje rodne kuce sa kojih sam budio svoje nemire i znatiželje

(Snimio: Atif S. Hodžić)

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši