Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (2)

ŠAPAT GRADA

U Tešanj se nije moglo neopaženo ući, ali ni izaći. Smješten u kotlini hirovite rijeke Tešanjke, između plodonosnih brda, bio je idealno mjesto za miran i sretan porodični život. Stoga su moji roditelji bili presretni što su doselili u grad u kojem se poštuju red i vjera. Stara srednjovjekovna gradina gospodarila je širokim prostorom, kontrolišući putne pravce, a njeni mračni i vlažni kazamati kojim su zloslutno zvonili teški sindžiri svjedočili su da u ovom gradu nisu poželjni varalice, lopovi i bogohulnici.

Rijetke strance koji su dolazili poslovno ili s preporukama nekih uglednika, ili sa zvaničnim ministarskim dekretom, kao što je bio slučaj s mojom porodicom, Tešnjaci su primali oprezno, ali bez predrasuda, s mnogo otvorenog poštovanja, susretljivosti i gostoprimstva. Dok je otac strplijivo sticao prijatelje u Srezu, dokazujući svoje stručne i ljudske vrijednosti, moja majka, koju su svi u gradu od prvog dana zvali Efendinca, što je u pristojnim gradskim sredinama bilo uobičajeno, po nekom čudnom tešanjskom protokolu morala je proći znatno složenije provjere.

Obično su supruge uglednih Tešnjaka, na dan-dva prije, slale kućne sluškinje s porukama da bi se radovale da ih – ukoliko je nagodna – posjeti u njihovom domu, kako bi se komšinski ispričale, upoznale i eventualno ponudile svoje usluge. Znatiželjnim Tešanjkama to su bile prilike da upoznaju ženu, pristiglu “iz dalekog Hlivna”, koja je govorila drugčije od njih. Moja majka je govorila ikavski pa je sve prisutne često nasmijavala kada bi rekla “lipo, bilo dite” ili kada bi uz obaveznu kahvu i rahatlokum tražila “mliko”, a ne mlijeko.

Dobri, iskreni i plemeniti ljudi lahko stiču prijatelje ma gdje da zanoće ili ma u koji grad da dosele. Čak i onda kada osjete blago nepovjerenje, sumnje, potcjenjivanje ili podsmijeh, ili čak ako i ne nailaze uvijek na otvorenu dobrodošlicu i razumijevanje. Efendinca, moja majka, bila je blaga, lucidna i mudra žena, koja je iz Livna ponijela manire gradskog života u kojem su bogatstvo i sirova moć ponekad cjenjeniji od mudrosti i pameti. Znala se ponašati u svakoj sredini. Uz to, odgojena u svili i kadifi i finacijskom blagostanju, kakvo su posjedovale livanjske trgovačke porodice, sa ravnodušnoću i s prezirom je odmjeravala one ohole žene koje bi se, za vrijeme njenih posjeta, trudile da joj daju do znanja ko su, šta su i kakve su.

Dešavalo se tih prvih dana u Tešnju da je u musafirskim sobama posluživana zlatnim escajgom i porculanskim posuđem na kojem su bili utisnuti kineski pečati, dok su u dnu sobe snishodljive sluškinje čistile zlatni nakit ili almasli grane i iz velikih prepunjenih zlatnih ovala, zajedno sa indijskim rubinima i cejlonskim smaragdima, nizale skupocjene bisere kupljene od turskih ili perzijskih trgovaca.

Tešanj je u to nesigrno predratno vrijeme, dok je u Njemačkoj bujao agresivni fašizam, a Musolini sanjao veliku Italiju, bio grad spretnih i bogatih trgovaca i veletrgovaca. U mojim Tabacima štavila se koža, izrađivale su se skupocijene bunde od nerca i hermelina, te dugi muški statusni ogrtači i trgovački kaputi, kao i fina kožna galanterija koja se prodavala u Zagrebu, Veneciji, Beču i Carigradu. Bio je to grad sa trgovačkom tradicijom i ugledom. U njemu se uistinu znalo ko je ko – ko prosi, a ko vodu nosi.

Najbogatija, najuglednija i najmoćnija bila je porodica Adem-age Mešića. O njemu se pričalo da je “moćniji od Vlade” i da je vlasnik “pola Bosne i više od pola Tešnja”. Njegov otac hadži-Mehmed Muharem Mustafa, pred kojim su se otvarala i carska vrata, i majka Arifa-hanuma, rođena Galijašević, bili su koljenovići i poticali su iz uglednih trgovačkih porodica. Bili su veliki vjernici i, pored materijalnog bogastva, sinu su navodno ostavili i fascinantna tajna duhovna znanja koja će Adem-agi, poslije očeve smrti i završene medrese u Travniku, pomoći da za kratko vrijeme stekne moć, nesagledivo bogatstvo, kulturni i politički uticaj u Bosni i Hercegovini. Pripadao je krugu napredne hrvatske inteligencije i cijeloga se života borio za interese onog dijela bošnjačkog društva koje je prihvatalo i podržavalo tekovine modernog doba.

O Adem-agi se u Tešnju razgovaralo šapatom, a njegovo neizmjerno bogatstvo, politički uspon, ugled i uticaj, koji su ostvareni za kratko vrijeme, dovodili su se u vezu sa ‘hudamima’, svemoćnim duhovnim slugama koje je uz posebne tajne molitve i Riječi moći navodno moguće prizvati i prilagodi sopstvenim životnim naumima. Šaputalo se među uglednicima po tešanjskim mahalama u strogom povjerenju da je Adem-aga svog ‘hudama’ izlijegao za četrdeset i jedan dan, držeći golubije jaje ispod lijeve podmišice i predano učeći molitve i izgovarajući nepoznate tajne Riječi moći.

Ta fascinantna priča o duhovnim pratiteljima i bespogovornim slugama koje je moguće ostvariti uz pomoć tajnih molitvi i Riječi moći, iz dana u dan, iz godine u godinu, razbuktavala je moju djetinju maštu i dugo sam je nosio u svojoj duši kao najdragocjenije saznanje, pokušavajući da doznam što više o ‘hudamima’. S tom pričom sam rastao i sazrijevao, tragao za literaturom, prijateljevao sa mudrim dervišima, istraživao sufijska učenja, uporno preispitivao kronike prastarih civilizacija, izučavao svete knjige i stare religije, i napokon saznao nevjerovatnu istinu o njima.

Moram vam je ispričati…

MEĐU VELELIJEPNIM ZDANJIMA SAVREMENIH TABAKA: Moja rodna kuca još uvijek odolijeva neumitnim hirovima vremena

(Snimio: Atif S. HODŽIĆ)

 

OSTAO JE MOJ DUH U NJOJ: Moja rodna kuca u kojoj već dugo niko ne stanuje

(Snimio: Atif S. HODŽIĆ)

 

U MAJČINOM NARUČJU: Ljubav i sreća uvijek idu zajedno!
(Snimio znameniti tešanjski fotograf ĆAVKA)

 

GOSPODAR TEŠNJA: Stara srednjovjekovna gradina gospodarila je sirokim prostorom, kontrolišući putne pravce, a njeni kazamati svjedočili su da u ovom gradu nisu poželjni varalice, lopovi i bogohulnici.

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši